Umro je Zdravko Tomac, jedan od najvećih prijatelja Zlatnog pera

Na početku ove, 2020. godine, 4. siječnja - umro je dr. Zdravko Tomac.
Javila mi je biranim riječima tu vijest SMS porukom jedna doktorica medicine, izrazivši mi sućut, jer je znala koliko sam bio dobar s drom Tomcem.
Potom je susjeda Marija Krišto rekla mami da je bila vijest na TV-u, ali vijest koja kazuje da joj se ne pridaje osobita važnost.
Potom sam bio na Krematoriju, pogrebu gospođe Branke Burec, majke gospodina Tomislava koji dizajnira Zlatno pero i koji je dizajnirao Tanjinu mnografiju. I poslije pogreba sam otišao na Kaptol, na komemoraciju dra Tomcu, jer mi je javio Forum hrvatske sloge. Nisam iz prve našao ulaz u dvoranu Vijenac, pa sam ušao u kaptolsku knjižaru pitati gdje je ona, i javio se jedan fini gospodin koji reče da i on ide na komemoraciju pa će mi pokazati. Bio je to Stjepan Ledić, uski prijatelj Tomčev, koji mi reče da nije bilo objavljeno kada je pogreb, budući se je desio na Krematoriju, u najintimnijem krugu Tomčeve obitelji. Začudio sam se i izmjenio nekoliko misli o grobnicima i kremaroriju. Po meni Zdravko je trebao biti sahranjen u Grobnicu – koju čemo potom svi mi posjećivati...

1.
Zdravko Tomac je bio uz nadbiskupa Frane Franića jedan od dvojice mojih najvećih prijatelja i čitatelja Zlatnog pera. Tomac i Franić su po svemu najveći. Može im se pridružiti u krug trojice i Mirko Vidović, književnik iz emigracije (umro 2017.), a bio bi im blizu i dr. Darko Gašparović, da pod kraj života i on nije učinio izdaju i priklonio se drugoj strani (vjerojatno je u njemu u supstanci uvijek i bilo druge strane, poput pratilje ili neke sjene).

Kod Franića i Tomca druge strane nije bilo, nije bilo ustaše i partizana u dvostrukoj ličnosti -oni su pročišćeni u vatri hrvatske društvene drame i hrvatskog pakla. Opredjeljeni i čvrsti u opredjeljenju, hrabro su prihvatili svoju društvenu smrt, kročili i prema smrti protiv Istambulske konvencije kao simbola kondenzirane zablude Društva en global kao društva i Europske unije. Konačno, Tomac i Franić, iako se nisu osobno upoznali, sredili su svoje račune i s uhljebima unutar crkve. Bili su slobodni – i kao takvi su dali neprocjenjivo svoje prijateljstvo meni, Bogdanu Maleševiću, čitajući moje knjige i redovito časopis Ztlatno pero kojim su bili oduševljeni (dakle nisu ga smatrali proizvodom čudaka, kao Verbum).

****

Od našeg upoznavanja, 2006., sa Zdravkom Tomcem sam imao do početka njegove bolesti i bolesti moje sestre Tanje – nekoliko javnih nastupa, on me je spominjao u svojim knjigama, napisao cijelo poglavlje o mojem ekumenizmu u Crvenom predsjedniku, - jedan članak o mojoj autobiografiji, kojeg je pročitao na prezentaciji 2014. u knjižnici B. Ogrizović, a pominjao me je na javnim velikim skupovima kao u Novinarskom domu 2006.
Dakle moje književno djelo je od njega pročitano i inkrustrirano u njegovu viziju Hrvatske u suvremenom svijetu. Poznavao me je do kraja i izrekao o mojoj osobi i stvaralaštvu istine kao niti jedan književni kritičar ili svećenik, bilo tko – prije i poslije njega.

Moje prijateljstvo sa Zdravkom se začinje u trenutku kada javnost počinje brujiti o njegovom obraćenju na katoličku vjeru,. Mnogi su bili zbunjeni, sjećam se kako sam sreo dra Gašparovića na Trgu bana Jelačića, vozio sam ga potom na slikarsku izložbu mojeg tate Duška u Dubravu, a Gašparović me je pitao:
„Što je to s drom Tomcem? Jeste li upućeni u taj slučaj njegovog obraćenja?“
Pitao me je to stoga što sam u Zlatnom peru objavljivao Tomčeve članke i on je znao da je Tomac predstavio moja Dva Svjedoka u Matici Hrvatskoj 2006.
Ja sam dru Gašparoviću odgovorio da je to „obraćenje“ autentično, dakako, ali nisam mu znao objasniti do kraja – tim više što će za sedam, osam godina sam Gašparović otići od Katoliciteta kojeg je dijelio sa mnom preko Teodrame. Tomac će naprotiv ostati...

2.
I taj slučaj pokazuje da fenomen Tomčevoga obraćenja sadrži u sebi jednu rijetku dosljednost, čistoću i čvrstinu – on nije izdavao i napuštao prijatelje, nije teturao i klimao se, nije izdavao velikane duha, - njemu se nije moglo desiti da se utemelji na krvi branitelja i kršćanskoj umjetnosti – pa na kraju napusti, ubije i izda najveće kršćanske umjetnike, hrvatske Péguye, kao Hrvatsko slovo.
Ma koliko da je izašao iz crvene društvene pozornice prije 1990.

Tomac je bio intelektualac koji je iskreno tražio Istinu, spoznaju, Boga. Dapače, on je čeznuo za Bogom i jedinstvom ljudi u Duhu. Za Hrvatskom. On je znao što znači ljubiti Hrvartsku i vladu nacionalnog jedinstva. Mistika je u njega neizbježivi pol Realiteta.

Kada sam ga prvi puta nazvao, bio je ispred svoje kuće na Pantovčaku. „O, gospodine Maleševiću! Roman vam je izvrstan!“
Oduševio se je s Dva Svjedoka odmah i dogovorili smo prezentaciju. Oduševilo ga je potom i Zlatno pero, koje je pomnjivo, detaljno i uporno čitao. Ja sam za njega bio kršćanski autor iz one sorte koju je on tada tražio i nadahnjivao se: Berđajev, Solovljev, Claudel...
Moju Poetiku adolescencije je čitao sa zanosom i na marginama pisao bilješke.
Bio je to zanos nesumnjivo.

No kada je potom predstavio, jednako zanosno, Dva Svjedoka, koja će nazvati romanom stoljeća – zajedno s Markom Franciskovićem (s kojim ću se potom, poslije smrti svojeg oca Duška, rastati) – zapazio je da u publici nema katolika koje je očekivao. Poslije prezentacije je nazvao Katolički radio i pitao ih zašto nisu bili na prezentaciji izvrsnog romana B. Maleševića. Odgovor je glasio: „On je samotni vuk, širi privitane objave i unosi nemir među ljude.“
Tomca je to jako začudilo. Već na prvom koraku njegovo oduševljenje mojih djelom i mojom osobom – suprotstavilo se „oficijelnom“ katoličkom mediju. No Tomac je shvatio da vizionari tog tipa kakav sam ja – nisu dobro prihvaćeni od uhljeba u crkvi (ili institucija za sklapanje brakova) – i njegovo obraćenje tu nije zapelo – ali je postalo svjesno da uhljebi nemaju veze s duhovnim zanosom. On je potom saznao koliko su me klevetali anonimnim letcima, kolikmo su naudili mojoj obitelji i njezinom zdravlju, i tijekom desetljeća kako si ukrali Faustinu itd. Dapače, uhljebi su mu bili jako blizu - jer tiskar koji je tiskao moju i fra Stankovu Faustinu još '98. – i koji je meni zario nož u leđa - bio je tiskar i njegovih knjiga.
Bili smo okruženi otrovom...

Zlo je bilo u crkvi – to je spoznaja jednaka onoj nadbiskupa Franića.
Uprkos tog udarca – Tomac je pokazao koliko me cijeni i odmah mi ponudio mjesto/ulogu u predsjedništvu Sabora Hrvatske sloge koju je uteneljio. Tu sam se trebao družiti s drom Davorinom Rudolfom i ostalima – Tomac je želio da zajedno s tim uskim krugom vodim njegov pokreta. Ja sam mu odgovorio da on ostaje moj vječni prijatelj, - ali moje poslanje je samo u Zlatnom peru i književnosti. Konačno, i ja sam sam pokrenuo jedan pokret...

Taj divni čovjek nije dalje inzistirao. Ali je bio sa mnom i uz mene - uvijek.
3.
Nastupali smo zajedno, prvo u Čakovcu u knjižnici, vozio nas je Tomislav Mandušić u svojem novom mega autu. Tada sam Mandušića i upoznao s Tomcem. U dvorani nije bilo mnogo ljudi (iako je devedesetih ista dvorana bila prepuna) – a kada smo došli natrag u Zagreb, pred Tomčevu kuću, rekao mi je: „Uživao sam s vama. Što se broja ljudi tiče, mi živimo u društvu potpune kontrole. To je tako...“
Bio je odlično raspoložen. Uživao je, jer je bio duhovan čovjek.
Ali na nekim mjestima, kao u gradskoj knjižnici Karlovca, gdje je s nama nastupio i Antun Abramović, bilo je dosta ljudi – koji su poslije prezentacije bili jako oduševljeni. Tu se pokazala snaga naše karizme i sinergije.

U ono vrijeme se je desio na kratko u bolnici i posjetio sam ga zajedno s Markom Franciškovićem, koji je još onda bio dio ekipe.

****

Ako se gleda globalno, to vrijeme poslije 2006. u kojem sam počeo pisati Cvijet bola – bilo je vrijeme soroševskog pritiska na hrvatske intelektualce, a pogotovo na mene nakon anonimnog letka punog kleveta iz Splita. Dimitrije iz mojeg romana postao je progonjeni hrvatski intelektualac, i ta me je fenomenologija interesirala. Ona će voditi sve do smrti moje sestre Tanje i Vrhova cedrova libanonskih.
Ista fenomenologija je interesirala i Tomca, koji je tijekom svih tih godina marljivo čitao Zlatno pero, i poslije smrti mojeg tate Duška posjetio njegovu retrospektivu u Dubravi.
Koliko je taj čovjek bio divan – pokazuje činjenica da kada je meni bilo teško – izažavao bi svoju blizinu. Poslije Tatine smrti mi je pisao i rekao da sprema knjigu svojih druženja i dopisivanja s hrvatskim intelektualcima među kojima sam i ja.

Ja sam u to vrijeme počeo raditi za svoju umjetničku obitelj, spremnao sam izložbu u Rimu, no kada sam izdao svoju autobiografiju (paralelno kako je on izdao svoju) sličnosti su bile vidljive, esencijalne, i on je na njima inzistirao. Moju je autobiografiju pročitao – i koliko ju je shvatio pokazao je pošto me posjetio s Tomislavom Mandušićem, koji ga je dovezao kolima, u kući na Šalati 2014. - da bismo zajedno pripremili prezentaciju u knjižnici Bogdan Ogrizović. Tomac je naime saznao da sam te godine završio u bolnici poslije pada (i zamalo izbjegao operaciju glave) pa se zabrinuo za mene.
Ono što je u B. Ogrizoviću izgovorio o mojem životu – nije izgovorio i neće – nitko prije i poslije njega. Naime što se zbilo sa mnom u mojoj devetnaestoj, kako sam počeo živjeti za Istinu, moja teodiceja – to je on znao i vidio. Tu smo se zbližili do kraja.

4.
I kada je u svojoj knjizi Crveni predsjednik objavio na str. 298. poglavlje Ekumenizam – put u spas čovječanstva (što je ustvari esej o mojem poslanju ujedinjene kršćanske Europe iz Sarajeva), kojeg je prethodno tiskao u sarajevskom Katoličkom listu – naše desetgodišnje duhovno prijateljstvo je bilo zabetonirano.

Toliko zabetonirano – da je slobodno mogla doći kalvarija. Za Tomca se ona očitovala rakom mozga – za mene bolešću moje sestre Tanje. Drugim riječima, mi više nismo imali vremena biti zajedno, ali smo ostali zajedno i ostat ćemo to u vječnosti.

***

Posljednji puta smo se sastali na moj prijedlog u kavani Dubrovnik negdje u ožujku 2018.
On mi je tada rekao da ima rak mozga i da dolazi u bolnicu na tretmane. Bolest je bila vidljiva na njemu, slabo je vidio, jedno oko zatvoreno – ali ostao je onaj divni čovjek i u takvom stanju. Ja sam sakupljao novac za grobnicu moje sestre, koju ću sahraniti u novu grobnicu za koja dva mjeseca poslije tog susreta.
On je divno iskren pripovjedao o stanju nakon prezentacije svoje zadnje knjige u Vijencu. Da je istrrpio kritiku od biskupa Košića: „želi li biti Augustin našeg vremena treba se crkveno vjenčati sa svojom suprugom.“
„Moja supruga i moj sin iz našeg braka, imaju međutim svoju slobodnu volju, a supruga veli da ako smo do sada mogli živjeti izvan crkvenog braka - možemo i ostatak života.“
„Ja sam tu nemoćan. Grešan sam a ne mogu se ispovjediti.“

Vidjelo se da je njegova nutarnja patnja ogromna, ali i njegova veličina. Kakav je on katolik naime, nije se zapažalo po tome pristupa li - ili ne Euharistiji – koju je žudio – nego po prekrasnoj Cjelini ostvarenoj po njegovom jakom umu i srcu. Cjelini koju nema niti jedan katolik Hrvat, pa hranio se Euharistijom svakodnevno.

U toj kalvariji ja sam se naslonio nad njegovo srce i želio mu biti blizu, sam razapet radi moje sestre Tanje – i u toj patnji sam često pomišljao da napišem pismo njegovoj supruzi izražavajući veliku želju da Zdravko uđe s njome u sakrament braka i hrani se Euharistijom – ali zaokupljen Tanjinom grobnicom i potom galerijom u Cerniku, životnom borbom – bojao sam se da nešto ne pokvarim. Nisam poznavao njegovu suprugu, nekoć davno je se sjećam kada su dolazili sa Zdravkom na tenis na Savu.

***

I kada mi je prije komemoracije gospodin Stjepan Ledić rekao da je Zdravko Tomac sahranjen u užem obiteljskom krugu na Krematoriju – steglo me je oko srca.
Zašto me je steglo, i uhvatila me duboka tuga, mogu detaljnije objasniti u jednom od sljedećih tekstova, - za sada sam iscrpio što sam morao napisati iz prve ruke.
Ipak, vraćam se podvuči kako se nad Hrvatrskom osjeća prisustvo ove dvojice giganata, nadbiskupa svete uspomene Franića i Zdravka Tomca – i da baš njih dvojica danas mene drže da ne klonem na tlu Hrvatske. Obojica su moje djelo nazvali veličanstvenim i teškim, a u knjižnici Bogdan Ogrizović Tomac je rekao kako je uvjeren da ću kada mi djela budu prevedana na strane jezdike važiti kao „jedan od najvećih svjetskih pisaca“. Jer, nastavio je, prije čitanja Bogdanovih djela vidio sam stvari zamućeno, a poslije čitanja ih vidim jasno“.
Drugim riječima, „poslije čitanja Bogdanovih knjiga – ja vidim“.

I upravo sada, nakon smrti dragog brata u Kristu i jednog od najvećih hrvatskih ljudi – pripremam prezentaciju u istoj knjižnici Bogdan Ogrizović – prezentaciju nazvanu Poziv na Gozbu Janjeta – hommage à Tanja – gdje će biti riječi o vladavini Sljepaca Hrvatskom i svijetom, ali i o zajedništvu onih koji su progledali. Ovi progladali su baš junaci romana koje je Zdravko poznavao, - Noah, Kristijan Engelsrath, i ostali, - ali među njima i Stjepan Lukač – fiktivni lik za kojeg me je ustvari nadahnuo on, Tomac – i on je to prepoznao!

Konačno, na prekjučerašnjoj komemoraciji poslije smrti, gospodin Davorin Rudolf je rekao kako sada zamišlja Zdravka, tog „divnog, čistog i poštenog čovjeka, - kako ispod nekog slavonskog stabla čita Dostojevskog“.
Može biti i da – sada na Nebu – ispod slavonskog stabla čita i najnoviji roman Bogdana Maleševića: Vrhovi cedrova libanonskih – u kojem se također pojavljuje on, kao Stjepan Lukač. No sada Tanja Malešević jest vjetrojatno dočekala dragog brata Zdravka – konačno na Nebu gdje s uskrslom rojalističkom Franbcuskom kraljuje Hrvatska koja pruža ruke Rusiji Romanova, - Hrvatska koju je on tražio i sada konačno dočekao između Istoka i Zapada jednog Raja bez granica....