Pasija, Krist, život–izložba crteža M. D. Maje (Duška i Tanje) u knjižnici don Bosco Papinskog salezijanskog sveučilišta, Rim (20 do 30. svibanj 2013.) Caravaggiova Večera u Emausu za ulazak u Europu–Večera u Emausu M. D. Maje za izlazak i ulazak u Europu

Pasija, Krist, život – izložba crteža M. D. Maje (Duška i Tanje) u knjižnici don Bosco Papinskog salezijanskog sveučilišta, Rim (20. do 30. svibanj 2013.)

Caravaggiova Večera u Emausu za ulazak u Europu – Večera u Emausu M. D. Maje za izlazak i ulazak u Europu

Bogdan Malešević


M. D. Maja: Marija, Majka Crkve, pastel, 2013.
Zlatno uokviren pastel je u Rimu poklonjen Benediktu XVI. Otvorenje Majine izložbe u knjižnici Papinskog salezijanskog sveučilišta (UPS) se održalo 20. svibnja, baš na blagdan Marije, Majke Crkve

Et danas le ciel de Dieu il y a un corps de Jésus que les doigts des mains pécheresses ne toucheront plus jamais, éternellement plus jamais.

Un corps de Jésus que les dogts des mains pécheresses ne profaneront plus jamais.

Charles P. Péguy: Le mystère de la charité de Jeanne d'Arc

Tout le monde était contre lui.

Depuis Ponce Pilate jusqu'au dernier des charretiers.

Elle suivait de loin.

Des près.

D'assez loin.

D'assez près.

Cette cohue hurlante.

Cette meute qui aboyait.

Et mordait.

Cette cohue hurlante qui hurlait et tapait.

Sans conviction.

Avec conviction.

Car il accomplissaient les Écritures.

Des prophètes.

Tout le monde était contre lui.

Depuis Ponce Pilate,

Ce Ponce Pilate.

Charles P. Péguy: Le mystère de la charité de Jeanne d'Arc

Na kraju krajeva, nakon jedne cijele epohe stvaranja i trošenja, i muke i traženja, nakon jednog života posvećenog umjetnosti, domovini, Crkvi, Europi – evo došlo je vrijeme da umjetnička obitelj Malešević stigne sa svojim djelima u Rim. Ne samo kao hodočasnici u Godini vjere, nego i sa svojim djelima kao umjetnici. Duško slikar, Maja slikar, Tanja slikar, Bogdan književnik.

Naši čitatelji, oni koji idu s nama na ovom putu, pratili su obilježavanje pedesete godišnjice umjetničkog stvaranja naše obitelji, 2009./2010. Dugo se najavljivao ovaj događaj u Rimu i on se desio mjesec dana prije ulaska Hrvatske u EU. Kao da su te pripreme protjecale paralelno. Dapače, istovremeno kako je Maja ponijela svoj pastel Večera u Emausu da ga izloži u Rimu, iz Milana je u Zagreb stigla Caravaggiova Večera u Emausu, s bombastičnim naslovima u medijima: Večera u Emausu za ulazak Hrvatske u Europu.

Ustvari, naš dolazak u Rim je bio jedan povratak...

Dvadeset i tri crteža Maje, Tanje i Duška u knjižnici Papinskog salezijanskog sveučilišta (Rim, 20. – 30. svibanj 2013.)

Vrijeme i mjesto izložbe u Rimu: svibanj, Salezijansko sveučilište. Mjesec dana prije ulaska Hrvatske u EU. Ovo sasvim sigurno nije slučajno. Don Bosco i Majka Marija, Marija Pomoćnica. Čim sam saznao od don Josipa Krpića, profesora latinskog i grčkog jezika na Papinskom salezijanskom sveučilištu (UPS) da su voditelji knjižnice (Talijani) na tom sveučilištu odobrili izložbu – odmah sam započeo devetnicu zahvale Mariji Pomoćnici, onoj koja mi je i dvanaest godina prije pomogla da stvorim kršćansko kazalište kod salezijanaca na Knežiji.


M. D. Maja: Sv. Gabrijel pred Žalosnom Gospom, pastel, 2013. Djelo poklonjeno Pasionistima na Celiju

Obavio sam tu devetnicu u jeku priprema izložbe, dakle stvaranja kataloga, uokvirivanja crteža, podizanja ATA karneta (carinski dokument za prijenos umjetnina preko granice), brige za box, kutiju u kojoj će na vrhu džipa 25 upakiranih crteža biti preneseni preko mora u Anconu, pa u Rim...

Devetnica zahvale Mariji što su rimski Salezijanci odobrili izložbu u svojoj knjižnici – devetnica koju sam doista savjesno obavio u sjemenišnoj crkvi na Šalati – ustvari je predstavljala plod moje pune svijesti da ovo ne bi uspjelo bez Marije. Govorim kao čovjek koji je s ljudske točke gledišta napravio sve, nadčovječlanske napore, koji je s ljudske točke gledišta ima sve potrebne darove i naobrazbe da to napravi, čak i karizmu – ali je iz impostacije «igrača na terenu» bilo jasno da se ova bitka, jedna od najvećih, ne bi mogla dobiti, bez Marije. To govorim s uvjerenjem mistika. I zato sam se Njoj zahvalio.

Ako je Caravaggio (kao čovjek razbarušen, u svoje je vrijeme ubio čovjeka) došao u Zagreb stihijom financijski moćne države, kao neka maska za nevjeru i materijalizam Europske unije – onda je M. D. Maja s Tanjom i Duškom u Rim došla uz pomoć Marije.

Ali ne samo salezijanske Marije Pomoćnice, nego i uz pomoć Gospe Amsterdamske, Majke svih nacija, i, pogotovo uz pomoć, Marije-Majke Crkve.

Tu dolazimo do drugog velikog čuda ovog putovanja preko mora.

Kada sam s don Josipom Krpićem dogovorio datum otvaranja izložbe, ponedjeljak, 20. svibnja, zatreperio sam pri spoznaji da je tog dana blagdan Marije, Majke Crkve.

Nevjerojatno!


Don Josip Krpić otvara izložbu nazvavši Majino slikarstvo "Spiritualnim realizmom"

Bog je htio da kod Carigradskog patrijarha Bartolomeja I. budem na ručku na taj blagdan, svibnja 2005., iz čega je nastao roman Dva Svjedoka, posvećen Benediktu XVI. i Bartolomeju I., - a sada, osam godina kasnije, plan se ostvaruje na taj isti blagdan(!).

Nevjerojatno.

Sve, sva teologija, bijaše sadržana u slici Marije, Majke Crkve, i shvativši to rekao sam majci:

«Mama, naslikaj pastel Marije, Majke Crkve. Evo, vidi, kao kod El Greca: oko Marije, u dvorani Posljednje večere, jest prsten od dvanaest apostola. Među njima ovaj prvi, s prednje strane, jest Petar, prvi papa. Njihove su glave okrenute prema Mariji i prema plamenovima Duha Svetoga....»

Nevjerojatno, ali blagdan Marije, Majke Crkve stigao je ove godine točno dan nakon nedjelje Duhova. Kada smo odlučili da idemo u Rim i tamo napravimo izložbu, majka i ja smo se pomolili pred njezinim portretom Sv. Escrive Balaguera, koji je stajao na štafelaju upravo dovršen, na Duhove 2010. Tri godine smo dakle pripremali, čekali, molili ovu izložbu, i ona je stigla na Duhove!

Kao organizator hodočašća u godini vjere i izložbe u duhu sam već vidio kako prisustvujemo Sv. misi na blagdan Duhova u San Giovanni in Laterano, te nedjelje, posjećujemo sedam hodočasničkih bazilika (kako ih je nekoć zamislio Sv. Filip Neri, zaštitnik Rima), četiri unutar zidina, tri izvan zidina – i u svemu tome Papi Benediktu XVI. poklanjamo pastel Marija, Majke Crkve.


Veleposlanik pri Sv. Stolici, g. Filip Vučak čestita Maji, u pozadini je Tanja.

A mi znamo tko je Benedikt XVI.: Prvi Svjedok.

Ova dubinska, mistička teologija, našla je odmah svoju potkrepu ili svoju potvrdu.

Već je majka bila završila spomenuti pastel, na moje veliko zadovoljstvo (radi se o čudesnom pastelu, za kojeg slobodno mogu reći da ima karizmatska svojstva) – kada sam obavljajući poslove dolje u Martićevoj, sjeo da popijem kavu i u Večernjaku pročitao vijest Silvija Tomaševića iz Rima da se Benedikt XVI. vraća iz Castelgandolfa u Vatikan i da će stanovati u zgradi koja se zvala Mater Ecclesie (što znači Majka Crkve)!

Tomašević je poslije pisao kako će Benedikt stanovati na udaljenosti nekoliko stotina metara od pape Franje, i zatim još neke misli o novoj enciklici i problemu dvojice papa. No ja sam se stresao samo pri spomenu Mater Ecclesiae.

«Mama, Benedikt XVI. će tvoj pastel Marija, Majke Crkve primiti vjerojatno od svojeg tajnika Gainswaina u zgradi koja se zove ni manje-ni više nego Majka Crkve

Možda netko u tome ne bi vidio ništa više od slučajne koincindencije, kao što ne bi vidio, i ne vidi, u činjenici da se izložba Maleševića otvara na blagdan Marije, Majke Crkve – ali majka i ja samo primili iz tih «slučajnosti» obilje Duha Svetoga.

Mamu poznajem kao slikaricu i kao vjernicu. U svoj pastel, namijenjen Papi, ulila je svoju vjeru.

Bio je to pastel za Godinu vjere, ali i pastel za ulazak u Europu. Duhovnu Europu, kršćansku Europu, umjetničku Europu. U svakom slučaju bio je to izlazak iz agnostičke Europe, negnoseološke Europe, Europe bez nutarnjega logosa, Europe u kojoj duhovni liliputanci određuju koliko koštaju slike u Sanaderovu stanu, a nikada nisu osjetili duh Baudelaireovih Svjetionika, pogotovo ih baš briga za sintezu vjere i umjetnosti...

Prije nego se osvrnem na mamin pastel, promedirat ću samo nešto malo o mističkoj pozadini tog i takvog prikaza Marije među apostolima, dakle sam začetak Crkve.


Diplomata Domagoj Livjanić pozdravlja Maju nakon otvorenja izložbe

U Rimu ćemo spavati u samostanu Pasionista. To je mjesto na brežuljku Celiju, gdje sam prvi puta došao ožujka '94., i gdje sam doživio duboke i nevjerojatne stvari. One se mogu čitati u Rimskom dnevniku, koji se sada prevodi na talijanski i koji će sljedeće godine biti prezentiran u Rimu. Čitatelji znaju da smo preveli životopis Sv. Gabrijela od Žalosne Gospe, da smo prevodili bl. Lorenza Salvia – oni su obojica Pasionisti. U amblemu biblioteke Dvaju Srdaca je ljubičasta Pasionistička Gospa. Pasionizam je u srži moje karizme, moje umjetnosti, književnoga djela – baš je i izložba Maleševića u Rimu prenešena iz Muzeja Mimara gdje se desila u sklopu Pasionizma, i superior pasionističkog samostana u Rimu je to znao. Izložba M. D. Maje u Rimu se zvala Pasija, Krist, život.

Dakle odmah lijevo iznad ulaza u ogromni ograđeni kompleks Pasionističkog samostana na Celiju, nalazi se crkva Santa Marija in Navicella. Stara crkva, koja ima mozaike iz najranije epohe Kršćanstva. I baš na tim mozaicima je prikaz Marije s Djetetom, lijevo i desno su Apostoli u nizu, a Papa koji je tu crkvu sagradio kleči u malenim dimenzijama pred Marijom.

Ako se pažljivije promotri ikonografija i ikonologija ovih čudesnih mozaika u Marijinoj crkvi na Celiju – zapaža se da oni u sebi već nose u sjemenu, in nuce, teologiju koju je mama izrazila u pastelu Marija, Majka Crkve, a kojeg je naslikala kao dar Papi Benediktu. (!)

Naime, čudo se sastoji u tome što su mozaici nastali u prvim vremenima Kršćanstva, odmah nakon izlaska iz katakomba (ili možda kasnije razvijani u ranom Srednjem vijeku) – dok je punina teologije Marije, Majke Crkve ostvarena tek u dvadesetom stoljeću kada je blagdan uveden u Crkvu, a čemu su najviše doprinjeli poljski biskupi.

To je taj poljski teološki genij (i sadašnji lokalni superior Pasionista je Poljak, Mirek), nošen apostolsko-marijanskim genijem Sv. Maksimilijana Kolbea – ali tko bi očekivao takvu dubinu u sjemenju, na mozaicima 17 stoljeća prije!

Mozaici iznad svetišta u Santa Marija in Navicella već pokazuju Mariju oko koje su Apostoli, a ispred svih njih, onaj dimenzijama najmanji, Papa. Cijela struktura prve Crkve je na tim mozaicima i ja sam ih motrio na misi u subotu, 18. svibnja, našeg prvog dana u Rimu, kada su se umorne majka Maja i Tanja odmarale u samostanu Pasionista a ja sam krenuo u šetnju završivši na misi pred njima (mozaicima), dok je mladi svećenik crnac propovijedao o Duhu Svetom.


Maja govori na otvaranju

Najdublja teologija Papinstva i sveopće Crkve – je tu. Crkva vođena Duhom Svetom, s izvorom u Mariji. Ovi mozaici, ali i majčin pastel, u biti izražavaju onu najdublju istinu: zbog čega u konklavama novoga Papu uvijek bira Duh Sveti. Mnogi to ne mogu shvatiti, naprosto zato što bi željeli svijet i crkvu u kojima papu ne bi birao Duh Sveti, pa će tako Inoslav Bešker prije zadnjih konklava napisati kako «nije istina da papu uvijek bira Duh Sveti». No, to je ipak tako, jer kako često pjesnik Péguy veli u svojoj poeziji – oni koji oduzimaju sve i koji Crkvi želi uzeti sve, ipak se moraju suočiti s činjenicom da istinskoj Crkvi, istinskim izabranicima Božjim, dakle onima čija je Marija Majka – nešto ne mogu uzeti nikako.

To, upravo to, ono nešto što se nikako ne može uzeti, najjednostavnijim sredstvima izražava majčin pastel (vidi sliku). Oni koji su okupljeni oko Marije – jesu Jedno u Svjetlosti, u višoj sferi, prema gore, gdje je Golub. Tamni tonovi lijevo i desno od Goluba, iznad glava Apostola i Marije, imaju za cilj istaknuti Svjetlost koja je šiknula kao mlaz u njima, pa se oko Marije u molitvenim stavovima rađa ornament Apostola s igrama ruku i dlanova, prosvjetljenih uzbuđenih licâ, među kojima je u prednjem planu s desna Petar.

Želi li se to izraziti drugim riječima, bilo bi: to je ono nešto što nam nitko ne može oduzeti. Sve ostalo se može otuđiti i država to čini.

Rekao sam da se u tim likovnim prikazima krije najdublja teologija Papinstva, vjerojatno i srž njegove (Papine) bezgrešnosti, ontologija Papinske karizme proklamirana od Pia IX. u 19. stoljeću.

Bilo kao bilo, naše hodočašće za dar vjere u Rim, naš posjet sedmerim bazilikima, dobio je sada temeljni zadatak: pokloniti pastel Marija, Majke Crkve Benediktu XVI.


Uzvanici razgledavaju izložbu u knjižnici Don. Bosco

Jedan među 25 crteža koji u boksu na krovu našeg džipa idu preko mora u Rim – jest taj. Odnjeli smo ga prijatelju Bruni, susjedu na Šalati, da ga uokviri, zajedno s ostalim crtežima, ali Bruno, kao vjernik i kao mistik, odmah je znao da ovome treba dati zlatni, najljepši okvir. Prije samog puta smo ga fotografili s uokvirenim pastelom pred džipom (vidi sliku).

Benediktu XVI. sam prije toga poslao pismo s mojim romanom Dva Svjedoka na njemačkom (Zwei Zeugen) kojem sam priložio i pismo Bartolomeja I. o romanu. Tako su spojena Dva Svjedoka, Zwei Zeugen. Poslao sam dakako Papi i maminu monografijicu na talijanskom i neke druge priloge. Temeljni poklon je pak taj pastel. Poklon zlatno uokvirene Marije, Majke Crkve bitni je dio naše izložbe u Rimu.

Uz ovaj dar, namjeravali smo pokloniti još tri pastela. Pasionistima smo namijenili lijepo uokvirenog Sv. Gabrijela koji se moli pred slikom pasionističke Žalosne Gospe, dakle pred svojim atributom (vidi sliku).

Ovaj mamin pastel jest također čudesan. Mi štujemo Sv. Gabrijela dugo vremena, njegova se slika nalzi u hodniku naše kuće. Radi se o talijanskom mladiću koji je najdublje uronio u pasionistički misterij preko Marijinih boli. I to je zapravo karizma koju smo tražili u Rimu, pa i u Scali Santi (Svetom stepeništu), i koju smo donijeli kao bit, srž naše izložbe Pasija, Krist,život. Naša umjetnička obitelj Malešević je u svoje najdublje središte identiteta, vjerničkog i umjetničkog, postavila baš pasiju. O tome govore naše slike i knjige, pa i onaj teatar, Teodrama croatica, kojeg smo stvorili.

Teško je zaboraviti to jutro, 18. svibnja, subota, kada smo u hodniku samostana Pasionista poklonili portret Svetog Gabrijela vikaru, Migelu (Meksikancu), budući je superior bio na putu. Hrvatska slikarica poklanja portret Svetog Gabrijela koji moli pred Žalosnom Gospom Pasionistima, dvadesetak godina nakon što je njezin sin Bogdan tu prvi puta ušao, diveći se nepreglednoj galeriji portreta svetih pasionista u hodnicima samostana. Tko ne bi uzdrhtao pred mišlju da sada Majin portret Svetog Gabrijela ulazi u taj dugi niz portreta koji vise jedan do drugoga u hodnicima samostanske zgade koju je u 18. stoljeću papa poklonio utemeljitelju Sv. Pavlu od Križa, i gdje postoji, kako reče pater Miguel, dvjesto soba.

Čovjek uzdrhti pred tom nutarnjom simetrijom, tom geometrijom Duha Svetoga, o kojoj veličanstveno govore tolike građevine u Rimu, primjerice San Paolo fuori le Mura, ali i sve crkve zajedno kao Cjelina. Sve se slaže jedno s drugim, sve uranja jedno u drugo, i tu nam Simetriju nitko ne može oduzeti također jer je ona nutarnja i nevidljiva, jer je Marija njezina Čuvarica.

Tako, na samome početku imamo dva doista duboko karizmatička pastela, doista puna Duha Svetoga, koji su dio Majine izložbe u Rimu, ali nisu bila izložena u knjižnici Don Bosco. Nisu bila izložena naprosto stoga što smo ih poklonili prije, ili tijekom izložbe.

Ostala dva, Večera u Emausu (namjenjena Salezijancima) i Veronikin rubac II (namjenjena prof. Paolucciju, direktoru Vatikanskih muzeja) – jesu izloženi i poklonjeni nakon završetka izložbe.

.......

U cijelom ovom teološko-umjetničko-svetačkom društvu, uz Benedikta XVI., Mariju, Majku Crkve, Pasioniste i Sv. Gabrijela – središnje mjesto za izložbu M. D. Maje u Rimu pripada dakako don Boscu.

Taj me svetac zapanjuje.

Već u Rimskom dnevniku iz '94., koji se, velim, prevodi na talijanski, vidljiva je moja zaokupljenost tim svecem, koja je zapanjujuća ako se imaju u vidu ostale teme knjige. Rimski dnevnik dapače završava posjetom Torinu i nevjerojatnim obilaskom svih mjesta kojima je prolazio don Bosco. On mi je mnogo pomagao, između ostalog, spomenuo sam, u najtežem od svih apostolata: stvaranju kršćanskog kazališta s profesionalnim glumcima. Izvedba Male Terezije na Knežiji u crkvi Marije Pomoćnice 2001., u veljači, preko oko 400 ljudi – jest čudo nad čudima.

I sada, ova svibanjska izložba Pasija, Krist, život u knjižnici don Bosco! I ona spada u don Boscova čuda.

Kada već govorim o karizmama, kada sam spomenuo Pasioniste i da je sama izložba M. D. Maje pasionistička, - onda kompatibilnost salezijanskoga duha i don Boscove osobnosti s mojom osobom i djelom, traži dodatna pojašnjenja. Neka to učine drugi ako žele, no don Bosco i moje književno djelo-apostolat, kao i djelo moje umjetničke obitelji – stoje zajedno, prožimaju se.

Isprva, pred tri godine, rekoh, na Duhove, kada je majka naslikala uljani portret Sv. Escrivé Balaguera – mislio sam da bi ta rimska izložba trebala biti kod Opusa Dei, također na Papinskom sveučilištu, ali njihovom. Moji čitatelji poznaju moj dobar odnos s tim pokretom, nadasve sa samom karizmom koja od umjetnika traži da budu što veći umjetnici kako bi tako još jače proslavili Krista. Čitatelji znaju da je slično o umjetnicima i svetosti govorio Merz.

Čitatelji zatim poznaju moja poznanstva s Opusom Dei, već se to čita u Rimskom dnevniku kada sam posjećivao rektora Luisa Clavella i samo sjedište pokreta u viale Bruno Buozzi. Ali, pred tri godine, projekt Majine izložbe na Sveučilištu San Apollinare nije uspio.

Od onda je bilo još kruženja Rimom s moje strane, aktivirao sam neka poznanstva s umjetnicima iz tog grada, koja su uostalom još uvijek u tijeku, jer je više znamenitih rimskih institucija i akademija sada na poklon dobilo Majine monografije, kao i Duškove, Tanjine, Bogdanove kataloge, časopise, knjige – Marija, Majka Crkve htjela je da otvorenje izložbe bude u knjižnici don Bosco.

Molio sam se za izložbu Sv. Escriví, zatim Majci Klaudiji (uršulinki), Sv. Gabrijelu, ali eto na kraju i don Boscu, koji nas je čekao. Sve je bilo brzo sređeno nakon mojeg razgovora s don Stjepanom Bolkovcem (s kojim sam i stvorio spomenuti kršćanski teatar 12 godina prije), koji je sada u salezijanskom centru Sveti Tarzicije kod Kalikstovih katakomba na via Appia Antiqua. To je mjesto koje me inpresioniralo '94., isprva sam pomislio da bi izložba mogla biti tamo, no don Stjepan me uputio na profesora Krpića.

To je bio pun pogodak, jer se don Josip pokazao kao idealan za zamisao izložbe, očitujući na djelu jedno otvaranje prema ovakvom nastojanju koje je svjedočilo o don Boscu i koje je omogućilo razvoj zamisli. Najkraće bih bit don Josipova salezijanskoga bića definirao ovako: sveučilišni profesor klasičnih jezika koji međutim u sebi nema ničeg akademskog. Umjetnički tip. Kao i utemeljitelj. Onoga trenutka kada u tebi umre adolescent, dijete – ti si mrtav. Možda postaješ akademik – ali ti si mrtav.

Otkako sam preko don Josipa dobio presudno, veliko, neprocjenjivo «da» za izložbu u knjižnici don Bosco (voditelji su Talijanski salezijanci), započeo sam intenzivno posljednje organizacijske radnje.

Sveučilište se nalazi u sjevernom dijelu Rima, Val Melaina, Munizipio V, na njemu studira oko tisuću i 700 studenata iz 90 zemalja svijeta. Nevjerojatni don Bosco! Pa kako je moguće da postoji toliko mladenačkoga duha i lakoće kraj toliko sveučilišne discipline?

Ali to je izvanredno za mene, kao idejnog začetnika i organizatora izložbe Pasija, Krist, život. Za mene, koji sam povjesničar umjetnosti i književnik ali u sebi nosim protivljenje prema korporacijama suvremene umjetnosti, prema akademizmu, koji želim prodrijeti u prostor čiste sinteze velikog umjetnika i svetca, umjetnika mistika, u prostor nezagađen duhom medija i umjetničkih veličina lansiranih ateizmom, agnosticizmom, eklekticizmom, novcem, slabošću karaktera.

Sred tih boscovskih studenata iz 90 zemalja, napraviti izložbu, kataloge na talijanskom, ponijeti sa sobom stotinjak monografijica M. D. Maje na talijanskom (odlično!) neka si uzimaju besplatno – i potom kataloge kao pozivnice poslati značajnim umjetničkim i religijskim institucijama, papinskim sveučilištima (Lateransko, Gregoriana i ostale), galerijama i muzejima Rima, kao i redakcijama novina i časopisa, osim odabranim osobnostima kulturnoga života, dapače velikim književnicima, slikarima, kiparima. Sredstvo interneta, dakle pozivnice-katalog preko e-mailova, mi pomaže...

Nevjerojatnom don Josipu je moja zamisao postajala sve jasnijom.

Na ovom mjestu da kažem nekoliko misli o bitnoj odrednici izložbe Pasija, Krist, život.

Baš na blagdan Marije, Majke Crkve, nakon Duhova, ona je zamišljena za sve narode, u prvom redu za Talijane i Talijansku naciju.

Korijen ove ideje u mene treba tražiti '94. Tada sam tri i pol mjeseca obilazio Rim i cijelu Italiju moleći za nju, jer je bila godina molitve za Italiju proglašena od Ivana Pavla II. u Loretu. Onda sam spoznao, vidio, osjetio Italiju. Svetišta, umjetnička djela, život, ljude, povijest, sadašnjost. Italija, Rim, moja druga domovina, kao katoličkog pisca, potom ekumenskog.

Poslije tog iskustva, trebalo mi je evo dvadeset godina da se u Rim vratim osvajajući ga ne samo svojim književnim djelima, nego i djelima svoje obitelji umjetnika. Trebalo je proći pedeset godina stvaralaštva Maleševića, da dođem s djelima kojima imam izvršiti bitno poslanje spram Italije. Sada, baš sada, to je poslanje sazrilo.

Izložba Pasija, Krist, život sastoji se od 2 crteža pokojnoga oca Duška (jedan pastel-skica Ane Frank i jedan croquis ugljenom, portret Maje), od 4 crteža Tanjina, ilustracije Pisamâ oca Pija, i 17 Majinih pastela u rasponu od dvadeset godina (s početka devedesetih do 2013., iz zadnjeg pasionističkog ciklusa izloženog u Muzeju Mimara). Majini pasteli uključuju Anđele nad Vatikanom, Sveta vrata iz Jubilarne 2000., kao Veronikin rubac I s početka devedesetih, i druge, tako da raspon od rata u Hrvatskoj do danas, zajedno s Duškom i Tanjom (otac Pio!), a popraćeno monografijama na engleskom, katalozima i monografijicom na talijanskom, svjedoče o jednom doprinosu Rimu i Italiji.

Ova izložba, tako koncipirana, poslije Rima po želji don Josipa ide u Žepče (Bosna), potom vjerojatno u Poljsku, i dalje po Europi, nakon što nestaju carine za prijenos umjetnika po Uniji – ali ona posebno govori baš Italiji i Rimu.

Zašto?

Treba malo duže da bi se to objasnilo, možda najrječitije to objašnjava Rimski dnevnik koji će biti prezentiran u Rimu sljedeće godine, vjerojatno s Tanjinim ciklusom crteža. A sada bi se moglo reći ovo: radi se o troje akademskih slikara i jednom književniku iz Zagreba za koje je Rim kao za kršćanske mistike, umjetnike, značajniji od Pariza. Dakle o umjetničkoj obitelji s jednom vizijom...

Radi se o umjetnicima koji su u Rim došli kao hodočasnici, ali koje je Bogdan poveo da prođu kroz muzeje i galerije i vode dijalog s talijanskim umjetnicima prošlosti u smislu stvaranja Cjeline.

Drugim riječima: ova izložba je početna točka zaleta, ili neka vrsta vrata u pojavu Bogdanovih knjiga (Rimski dnevnik, Međugorje: Trijumf Dvaju Srdaca, Dva Svjedoka, Za sjedinjenu kršćansku Europu...) na talijanskom, za prve recepcije tih djela u novinama i časopisima i za realnost činjenice kako su djela ove obitelji iz Zagreba postala svojina Italije.

Tu se ne radi o slavi svijeta (nezaslužena slava će nam uzrokovati značajne čistilišne muke, no mi smo ih dosta prošli na ovoj zemlji baš po činjenici obilatih nezasluženih kleveta, kao predmeti obilate pakosti) – nego o dijalogu sa Svijetom koji se rađa u jedinstvu Duha: apokatastaza. Prema tome, put kojim idem da ovo ostvarim jesu kontakti i razgovori s po meni najznačajnijim stvarateljima današnje Italije. Naša druga domovina, Rim, postaje vratima ulaska u kršćansku Europu... Kako sam to činio, govorit ću malko kasnije...

Dvadeset i tri spomenuta crteža Maje, Duška i Tanje (ili Majinih 17, Tanjinih 4, Duškova 2) stigla su do Rima upakirani u omotače sa zračnim jastučićima na stražnjem dijelu džipa. Na naplatnim kućicama nas je čekao don Josip kraj auta na kojem je vijorila hrvatska zastavica. Vozio je ispred našeg džipa dok ne stigosno u impozantno dvorište UPS-a. Uvijek sam veseo kada se desim u bilo kojoj od salezijanskih građevina-institucija. Može se to jasno uočiti čitajući moja djela. Od '91. do danas, preko dvadeset godina nosim u sebi različite doživljaje salezijanskoga duha, najjače možda u Rimskom dnevniku. Kao da sam došao kući.

Vidim studenta i studenticu kako sjede na travi kraj don Boscove statue pričajući, i odmah fotografiram don Josipa, s mamom i Tanjom oko statue.

Zatim vadimo iz stražnjeg dijela džipa mnoštvo vrećica s monografijama, knjigama, katalozima, adresiranih na razne kulturne, umjetničke institucije Rima, kao i osobnosti. Bojali smo se da vrećice ne oštete staklo na crtežima, ali dobro je. Unosimo upakirane crteže u prostor biblioteke, u desnu prostoriju gdje su izloženi bijeli panoi.

Jako sam zadovoljan, čak zanesen što će izložba biti ovdje.

Lijevo je biblioteka, i tu se odražava druga izložba, o takozvanoj Via francigena, hodočasnikom putu koji je u Srednjem vijeku vodio iz Francuske u Rim.

Naša je pak izložba umjetnička, ali također hodočasnička. Troje (ili četvero, ako se uključi mene) umjetnika iz Zagreba, jedna obitelj sa svojim djelima, na hodočašću za dar Vjere, donosi svoju umjetnost. U središtu je dakako naša majka Maja.

Don Josip je praktičan i uslužan. Donosi kolica na kotačima za prijenos crteža, zatim zajedno uz moju pomoć priređuje bijele panoe na kojima ćemo odmah postaviti izložbu.

Vrlo brzo traje odmotavanje, poredavanje crteža ispod panoa...Na žalost staklo je ipak na dva-tri djela napuklo, ali ništa strašno...Don Josip pokazuje bijele špagice, i vrlo brzo su prvi uokvireni crteži postavljeni na panoe.

«Bilo bi dobro da počnemo s djelima vašeg pokojnog oca», predloži don Josip na moje iznenađenje i ja sam oduševljen idejom(kao da je rekao Duh Sveti).

U par poteza, uz pomoć željeznih ljestvi, već je obješen pastel-skica Ana Frank, s croquisom Maja koja riše. Ispod skice Ane Frank na čitače postolje naslanjamo monografiju Duškovu, otvorenu na stranici s reprokcijom «prave», uljane Ane Frank, remek djela Hrvatskoga slikarstva.

Tako otac Duško (koji s Neba ovo motri) otvara Majinu izložbu pastela koje izlažemo počev od Veronikinog rupca I, s početka devedesetih, od vremena rata u Hrvatskoj...

Tanja, mama i Silva motre postavljanje izložbe, a zatim, umorne od puta, počev od Ancone (nakon što smo pristali brodom iz Splita) – odlaze na kavu u buffet. Don Josip i ja nastavljamo postavljanje, u središte stavljamo amblematske pastele Anđeli nad Vaticanom i Sveta vrata iz 2000., potom s početkom pasionskog ciklusa izloženog u Muzeju Mimari, mjesec i pol prije, vješamo i uokvirene Tanjine četiri ilustracije oca Pija (dakle opet pasionska verzija na temelju talijanskog svetca) ispod kojeg stavljamo knjigu Pisamâ oca Pija, koju sam izdao prošle godine, a Tanja ilustrirala.

S don Josipom radim u nevjerojatnoj sinkroniziranosti, dapače uzornoj za ovakve pothvate, i uskoro pred našim pogledima osvanjuje prekrasna izložba, puna najdubljeg smisla, i to kršćanskog, pasionističkog(!).

Pasija, Krist, život.

Pravi sjajni biser. Pojavljuje se naša umjetnička obitelj Malešević, koja preko mora donosi Talijanima ovu suradnju, ovaj dar, ovaj poziv na dijalog. Izmjena darova. Europa. Baš nakon posljednjih konklava, koje su bile tako dramatične, nakon izbora pape Franje, nakon pojave knjige Iza Vatikanskih zidina Inoslava Beškera, nakon svega toliko prijetećeg kada se činilo da je Vatikan jako ugrožen, kao nikada – njegova najdublja Kristovska bit – Majina dva anđela, tako lijepa, prozračna, djeluju tako zaštitnički, ganutljivo, žrtveno...

Da ne spominjemo osamljene žene, Hrvatske žene, sa cvijećem, s prostrtim stolom, Veronike, oca Pija...

Zapazio sam da je don Josip iznutra razumio smisao izložbe. Već je onda rekao da bi je želio u Žepču, u Bosni.

Budući smo morali otići džipom do samostana Pasionista prije mraka, ostavio sam don Josipu postav posljednjih crteža, a mi smo opet sjeli u džip, ovog puta olakšan od tolikog tereta.

Bio je petak. Treći petak u svibnju. Došli smo iz Ancone, crteži su s nama plovili na brodu Jadrolinije preko mora. Otvorenje izložbe trebalo je biti navečer, za tri dana, u ponedjeljak, na blagdan Marije, Majke Crkve, nakon Duhova.

Bilo je to izvedeno izvanredno. Jer smo sutradan, nakon prespavane noći kod Pasionista, trebali kao hodočasnici započeti ophod sedam bazilika. Bilo je planirano da molimo za dar vjere, ali i da posjetimo nekoliko umjetničkih galerija i Muzeja meditirajući o talijanskoj umjetnsti prošlih stoljeća, počev od začetka Kršćanstva, ali i prije (ako se uzme ono što smo vidjeli u Vatikanskim muezijima) – kako bismo misterij umjetnosti i vjere doveli u odnos s našim vlastitim stvaranjem, slikarskim i književnim. Dakle u svemu tome, zbila sa mamina izložba, obiteljska izložba.

Majka je navršila 77 godina, podredili smo plan njezinim kondicijama. Ona je u središtu, u duhovnom smislu. Ona kao umjetnica i vjernica. Jedan rijetki odnos.

Dakle: imali smo pred sobom dva puna dana, subotu i nedjelju, za hodočašća bazilikama, razgledanja galerija, kao i prvu polovicu ponedjeljka, a ona je je pred večer otvorenje. U subotu prije podne trebali smo posjetiti baziliku Svetog Petra, poslije podne prošetati centrom Rima. U nedjelju ujutro San Giovanni in Laterano, pa Santa Croce in Gerusalemme i Santa Maria Maggiore. Poslije podne, nakon ručka, razgledati galeriju u palazzo Barberini, pa galeriju Borghese i Muzej suvremene umjetnosti. U ponedjeljak prije podne San Paolo fuori le Mura, sve kao hodočasnici, umjetnici koji mole dar vjere. I u svemu Papi Benediktu pokloniti pastel Marija, Majka Crkve...

Preskačem sada subotu i nedjelju, idem izravno na otvorenje izložbe 20. svibnja. Nakon uzbudljivog prijepodneva (San Paolo fuori le Mura), uspjevamo ručati kod Koloseuma, pa se odmoriti kod Pasionista. Potom se mama i Tanja svečano odijevaju, i Silva nas u džipu vozi prema via Nomentana, vođena ulicama mojim usmjerenjima. S nevjerojatnim poteškoćama s mnogo kruženja okolo, oko Porta Pia, izbijamo konačno na Nomentanu, i skrenuvši kod Svete Agneze nalazimo don Josipa koji je susretljivo došao pred nas. On sjeda za volan i bez problema nas, kraj Emerenziane, vozi do UPS-a. Potpuno ušao u ideju projekta začetog u mojoj glavi, i praktički organizacijski tu je do kraja da pomogne.

Prekrasno postavljena izložba u dvorani biblioteke don Bosco dočekuje svoje goste. Sestra uršulinka Klaudija Đuran, koja s mamom dijeli varaždinsko podneblje, i s kojom sam se Majci Klaudiji molio za ovaj događaj, neke časne sestre, studenti...Studentici, Služavki Maloga Isusa, objašnjavam Anu Frank pokojnoga oca. Dolaze veleposlanik pri Svetoj Stolici Filip Vučak, te Domagoj Livljanić, diplomat pri Hrvatskom Veleposlanstvu u Italiji, sin Ive Livljanića. Don Josip otvara izložbu nadahnuto, kao što se doista u nju uživio, riječima da se radi o «duhovnom, poetskom realizmu» i da su, kako veli A. B. Šimić «pjesnici (umjetnici) vječno čuđenje u svijetu.» Potom izgovara nekoliko rečenica na talijanskom, i daje riječ meni, koji priznajem da sam ošamućen rimskim prometom (iscrpljen tolikim kruženjima okolo), i to nije Rim od prije dvadeset godina.

Velim prisutnima kako smo preko mora prenijeli u džipu te crteže, od toga jedan za Papu, jedan za salezijance, za Vatikanske muzeje i Pasioniste. Nedostaju Sv. Gabrijel i Marija, Majke Crkve. Spominjem temeljnu našu teoloišku ideju, blagdan Marije, Majke Crkve na koji sam pred 8 godina bio kod Bartolomeja I., te prelazim na opis same izložbe.

Zapazio sam da su posjetitelji privučeni, i kada im se obrati mama, rekavši da je ovdje došla na prijedlog mene, koji sam pred 19 godina tu studirao – oni se s njome oduševljeno rukuju i razgovaraju.

Dugo smo pričali nakon otvorenja, ja posebno s veleposlanikom Vučakom i diplomatom Livljanićem, kojima poklanjam mamine i tatine monografije. Iznenađen sam da Vučak poznaje očevo slikarstvo. Upoznajem se i s jednim slovenskom svećenikom koji čini mi se da je možda poslan od Opusa Dei.

Nastavljamo se družiti u kafiću ispred Sveučilišta, u dugom razgovoru. Ozračje je prekrasno, posebno zadnji razgovori s don Josipom, u čijoj profesorskoj radnoj sobi ostavljam vrećice-poklone za akademije i galerije, muzeje, preko kojih sam učinio da mamine i tatine monografije ostanu živjeti u rimskim bibliotekama na najvažnijim mjestima. Don Josip se, ponovo u Boscovu duhu, nudi da mi pomogne, jer poradi maminih kondicija nemam mogućnosti sám sve to razdijeliti. Izložba će ostati otvorena deset dana i za to vrijeme sam se nadao da će je posjećivati dakako studenti, kojima su namjenjene besplatne monografijice na talijanskom s katalozima – ali i umjetnici, novinari, književnici, svećenici, teolozi koje sam kontaktirao.

I tu počinje jedna druga priča, nevidljiva, čiji sam autor bio ja, a koja se svodila na mnogobrojne kontakte, razgovore u Rimu, čak šire u Italiji, a čiji cilj je započeti željeni dijalog. Poradi majčinih kondicija, primjerice u subotu pred večer, na via Corso, s pogledom na Piazza Venezia, nisam mogao posjetiti redakciju kulture Corriera della sera, - dakle ostvariti razgovore povodom izložbe (morao sam se vratiti s Tanjom i mamom u samostan) – ali unatoč toga nevjerojatan broj kulturnih institucijâ, redakcijâ, umjetnikâ, ipak je saznao sve potrebno o Maji, o našoj umjetnosti, izložbi, čime su otvorena vrata za ono što slijedi.

Velikani poput knjižćevnika Pietra Citatija, koji mi se posebno svidio, su posjetili izložbu nakon otvorenja. Nikako se ne mogu zahvaliti don Josipu što je nakon našeg povratka u Zagreb, vrećicu s monografijama i katalozima odnio osobno Citatiu u rimski stan, a ovaj je ljubazno primio dar. Isto tako ne mogu zahvaliti dovoljno don Josipu za takve usluge kao što je nošenje plakatića za izložbu Passione, Cristo, la vita u Akademiju lijepih umjetnosti u Via della Ripetta. Ne samo prije otvorenja, nego i poslije, kada smo se već bili vratili u Zagreb, mogao sam se osloniti na njega kako bi izložba donijela puni plod.

On je razumio da ona predstavlja vrata u ostvarenje punog dijaloga naše umjetničke obitelji s Italijom (Rimom), dijaloga koji je do sada bio značajan, ali od sada treba poprimiti puninu. Mi smo se već pripremali da se u Rim vratimo za godinu dana s Rimskim dnevnikom na talijanskom jeziku i s Tanjinim ciklusom crteža na rimske teme (poslije se ideja proširila da sa sobom ponesemo i Čularove skulpturice ako bude prostora), i u tom vremenskom razmaku očekivali smo prve tekstove u novinama ili razgovore s nama.

Ipak, ja to nisam zvao «medijima». Želio sam da Italija poznaje našu umjetnost, likovne opuse i moja književna djela – ali putem koji ide preko dubokih književnih i umjetničkih osobnosti talijanskog naroda. Želio sam da oni pišu o maminim pastelima i njezinom opusu, o njezinoj monografijici na talijanskom, kao i o Tanjinim, tatinim djelima i mojim knjigama.

I to je započelo...

Rim kojeg tražimo 2013. moleći za dar Vjere

Rim kojeg tražimo ovog svibnja jesu stoljeća i stoljeća vjere i umjetnosti u dušama ljudi koji sada prolaze tim ulicama i koji tu žive.

Ušao sam pod kulturnu kožu Italije, to će reći Rima. Corriera della sera, La Repubblica, L'Avvenire, Lo straniero, Gazzeta del popolo, Il Giornale...Dnevne novine čiju sam strukturu, povijesnu i sadašnju proučio, njihove kulturološke orijentacije, njihovo lijevo-desna usmjerenja, odnos prema Crkvi...U L'Avvenireu pronalazim katolički dnevnik, koji nije L'osservatore romano (jer je on Vatikanski dnevnik), ali koji bi trebao predstavljati katoličku laičku Italiju. Zapažam u njemu članak Caro Papa (Dragi Papa, povodom ostavke Benedikta XVI.) novinara Alessandra Avvenie, u kojem on u plačnom sinovskom tonu Papi, koji svojevoljno odlazi, zahvaljuje što ga je poučio «nutarnjem logosu» («Osjetio sam se siročetom. Odlučio si da više ne budeš Papa. Jedan drugi otac bi mi manje vrijedio. To je bol sina koji je primio mnogo...»). Poslao sam Avvenii katalog-pozivnicu mamine izložbe.

Prodro sam u sve te kulturne redakcije, upoznao se s urednicima, a ponajviše sam tražio one osobe, talijanska pera, koja su po mojem ukusu. Zapazio sam u jednom časopisu katoličkog novinara Guida Mocellina reakcije na činjenicu koju nisam znao: da je Papa Benedikt iz bazilike Santa Croce in Gerusalemme protjerao redovnike, vjekovne čuvare te hodočasničke Papinske bazilike gdje su pohranjene relikvije Križa i Trnove kriune, jer su bili suviše svjetovni. Spominju se neki kafići uz baziliku, da su pozvali pjevačicu Madonnu etc. Nisam ništa provjeravao, činjenica je tek da je neko vrijeme ova bazilika bila zatvorena, bez čuvara. No izgleda da su to neke činjenice koje objašnjavaju pritisak na Papu i njegovu ostavku...

Glede likovne umjetnosti kontaktirao sam izdavača Mondatori Electa, tražio sam poznatoga povjesničara umjetnosti Flavia Carolia kojemu sam posalo maminu pozivnicu-katalog, a tražim i dalje njegovu Povijest likovne umjetnosti u Italiji, koju sam vidio u galeriji Palazzo Barberini.

Pozivnice-katalozi su išli jednako galerijama, kao onima u via Margutta kraj Piazza di Spagna, jednako televizijskom kulturnom programu RAI 5, i različitim književnim i umjetničkim institucijama, Nacionalnoj akademiji Sv. Luke blizu Fontane di Trevi, ili Papinskoj akademiji lijepih umjetnosti i književnosti virtuoza kod Panteona, gdje sam se interesirao za kiparicu Anu Gulak, književnika Luku Doninellia i kipara, slikara Mimma Paladina, naprosto stoga što su oni dobitnici priznanja za posebna ostvarenja u sintezi kršćanske duhovnosti s umjetničkim stvaranjem.

To je naime ono poradi čega je naša umjetnička obitelj Malešević došla u Rim, prije u Rim nego u Pariz. To je ono radi čega sam ja osobno '94. napisao Rimski dnevnik. To je ono što tražim već trideset godina...

Kontaktirana je Kuća-Muzej de Chirica na Piazza di Spagna, a svima njima su poklonjene vrećice s monografijama, katalozima, knjigama, časopisima obitelji Malešević, kao i Majina monografija na talijanskom s katalogom. Sa svima njima imao sam zakazane termine, ali poradi maminih kondicija morao sam ih odložiti za sljedeći dolazak u Rim...

Među svim tim protagonistima talijanske kulturne (i religiozne scene) za oko mi je pala osobnost Pietra Citatia. Njegov članak o knjizi Barbare Spinelli Il soffio del spirito, koji je doticao vrline blagosti i poniznosti te dar vjere (knjiga izašla u ediciji Quiqajon, samostan Bose, koju ja čitam i prevodim), a uz koji je otisnuta fotografija austrijskog romanopisca Roberta Musila, koji tih vrlina imao nije, uprkos književne veličine – usmjeravao me prema tom novinaru, koji je ustvari pisac kršćanske duboke orijentacije, autor pedesetak knjiga, od kojih je posljednja zapažena: Leopardi.

Citatiu sam bio posve privučen videći kako su ga baš tog travnja/svibnja prije našeg dolaska napadali neki mlađi kolege jer je izjavio da najnovija generacija uopće «nije čitalačka», da više nema čitatelja književnosti, i je li uopće potrebno pisati knjige u vremenu Da Vincijeva koda?

Napali su ga da je «star», da mu je vrijeme prošlo itd – no ja sam odlučio pokucati na njegova vrata i u Talijansku kulturu ući na ta vrata. U meni ima jedna kvaka, a ta je da svojeg «preferita», očinsku figuru na koju se želim nasloniti pri ulasku u jednu nacionalnu kulturu – tražim preko njegovih djela, a potom činjenica da ga napadaju za mene je samo dokaz i potkrepa kako sam na pravom putu (po meni, napadaju s eoni koji imaju djelo, kao što su anonimni letci 2003. išli na mene jer imam djelo). Iskustvo me naučilo da su najveći književnici nacija oni koji su napadani i koji su mučenici...Na vratima svoja stana Citati je ljubazno od don Josipa primio poklon Maleševića obećavši da će posjetiti Majinu izložbu. Ja sam pak obećao da ću pisati o njegovim djelima...

Poslije ću se uvjeriti da sam bio u pravu. Doktor Citati je povezan s izdavačima, samostanima i piscima koji su posve u mojem duhu.

Rekoh, poradi maminih kondicija, nisam stigao sa svima njima opširnije porazgovarati, ali očekujem prve recenzije, tekstove i članke o djelima Maleševića u Rimu. Kada smo se u subotu vraćali duž via del Corso, željni posjetiti prvu galeriju (Doria Pamfilj), majka više nije mogla hodati. Meni se na Piazza Venezia smiješila redakcija kulture Corriera della sera, ali nisam stigao, morao sam se autobusom vratiti s mamom i Tanjom kod Pasionista gdje su one legle na krevet, radosno prepričavajući doživljeno i potom izmolile krunicu.

Citati je nekoć pisao za La Repubblicu, a sada ponekad samo za Corriera della sera, milanski dnevnik koji svoju rimsku podružnicu ima na Piazza Venezia.

Što se tiče likovne umjetnosti, pokušavao sam, velim, stupiti u kontakt s Flaviom Caroliem, tražeći njegove knjige La pittura contemporanea i La poesia della arte. U obitelji imam velike slikare i bilo mi je stalo da Caroli poznaje njihova djela. Poslao sam mu maminu monografiju na talijanskmom u izdanju DUMA.

Carolia treba tražiti u Milanu, dok se redakcija Electe u Rimu nalazi u Via Sicilia. Za moje kondicije to je izazov, ne za mamine.

Kršćansku književnost i umjetnost sam velim tražio u Akademiji virtuoza, koja je jedna od 10 Papinskih akademija, a čiji je sadašnji predsjednik kipar Ernesto Lamagna. Njihov novi Statut iz '95. veli da je cilj Akademije «favorizirati praksu književnosti i lijepih umjetnosti s osobitim naglaskom na svetu umjetnost i kršćansku književnost...u suradnji s Papinskim savjetom za kulturu.» Predsjednika Akademije virtuoza kod Panteona imenuje Papa na 5 godina.

To je nešto za mene i Maleševiće, za trojicu akademskih slikara i jednog književnika, koji svjedoče o Kršćanskoj umjetnosti. Veselilo me što je Benedikt XVI. nagradio kipara Mimma Paladina (izradio jedna od svetih vrata na bazilikama), arhitekte Maria Botta, Mariju Antoinettu Crippa, Lorenza Bartolonia Salimbenia, slikara Petra Cana, književnike Lauru Bosio, Lucu Doninellia, Vincenza Cerarnia...

Bilo je to pravo vrijeme da sada, kada je u ostavci, skriven unutar vatikanskih zidina u kući Majke Crkve, Benediktu XVI. pošaljem svoj roman Zwei Zeugen, maminu monografijicu na talijanskom, zajedno s pastelom Marije, Majke Crkve. To je naša kršćanska umjetnost...

Sve ove institucije primile su pozivnicu-katalog za Majinu izložbu, s monografijama, i tako sam postigao prvi cilj: otac, majka, Tanja jesu u njihovim bibliotekama.

Ali ne samo ta vrsta institucija, nego i svijet kršćanske kulture primjerice na Papinskom sveučilištu Gregoriani, s Institutom za duhovnost kojeg vodi M. Rotsaert, s časopisom Gregoriana magazin, pa zatim redakcija Inside the Vaticana, koja se nalazi lijevo od bazilike Svetoga Petra, a čije sam tekstove desetak godina prevodio za Zlatno pero...sve su to središta koja sam želio upoznati s izložbom Maleševića, sa staralaštvom svoje majke. Na Gregoriani se primjerice nalazi Alberto Hurtado Institut za vjeru i kulturu, dakle Rim, a ne Pariz jest grad koji intenzivno traži kršćansku umjetnost našeg vremena, ono čemu je Zlatno poero posvećeno.

Papinska sveučilišta i njihove biblioteke su obilato bile obavještene o izložbi u knjižnici don Bosco Salezijanskog papinskog sveučilišta. U prvom redu, nakon Gregoriane, PUL (Lateransko papinsko sveučilište) i biblioteka Papinskog orijentalnog instituta gdje sam '94. studirao i od tamo donio ruske starece i ostale istočne teologe.

Rusikum, PUU (Papinsko sveučilište Urbaniana) i ostala – jesu po inerciji također primili katalog-pozivnicu.

S druge strane je svijet muzeja i galerija, kojeg sam proučio kao povjesničar umjetnosti.

U samom početku sam se obratio MAXXI-u (Centro Naztionale per le Arti Contemporanee – Nacionalni centar za suvremenu umjetnost) čije je sjedište u sjeverozapadnom dijelu Rima, ulica Guido Reni, poslavši im obilatu dokumentaciju o majčinom slikarstvu, te o pasionskoj izložbi u Rimu nakon one zagrebačke u Muzeju Mimara. Dobio sam odgovor od gđe Ilenie d'Ascoli da su na svojem sastanku razgovarali o prijedlogu te izložbe i da se nadaju da će ona biti ostvarena u Rimu, što po svemu zaslužuje («Vaš prijedlog je razmatran od Odjela Umjetnosti i usmjerenja MAXXI, u ovom je trenutku nemoguće izložbu vaše majke uklopiti u naše programe projekata, ali želimo vašem projektu uspjeh kojeg on zaslužuje.»).

Kontaktiran je Nacionalni muzej za suvremenu umjetnost (MACRO), koji će na kraju dobiti na dar mamin pastel Veronik rubac II, naprosto stoga što su te darove radosno dočekali – dok je spomenuti pastel inače bio rezerviran za Vatikanski muzej i njegovog direktora prof Antonia Paoluccia, koji mi oduševljeno odgovorio na moje pismo, potom nam ženerozno poklonio besplatne ulaznice za Vatikanske muzeje u utorak 21. svibnja – no potom prizivajući glomaznu administraciju otklonio dar pastela preko pisma neke povjesničarke umjetnosti Francesce (vidi kasnije).

Pozivnice-katalozi bili su slani osim u široku mrežu rimskih galerija, jednako u odjele «slobodnih sveučilišta», La Sapienza i druge.

Imao sam uz sebe poseban popis mreže rimskih knjižarâ, svih vrsta, ali sam odlučio sačekati ulazak Hrvatske u EU, a potom i pojavu Rimskog dnevnika na talijanskom, kako bi započela prodaja u tim knjižarama, pa i mamine monografijice na talijanskom, koja je sada u nakladi od 100 primjeraka poklonjena studentima UPS-a. Zapravo, cijeli projekt uključuje u slijedeće tri-četiri godine pojavu na talijanskom prostoru (neću reći tržištu) četiri,pet mojih knjiga, koje posebno dotiču ontologiju talijanskoga bića. Primjerice citiranje stihova iz Danteova Raja na svetoj gori Atos u romanu Dva Svjedoka. Ili putopis s beatifikacije oca Pija '99 (Za sjedinjenu kršćansku Europu)...U ovom kontekstu ne treba zaboraviti prijevod na talijanski eseja dra Gašparovića o mojem djelu, koji je objavljen u ZP-u i čitan sada u Rimu.

U svemu tome imao sam i privatne kontakte s talijanskim umjetnicima, kao s Rimskim grafičarom i graverom Mariom Telerijem Biasonom, katalog čije izložbe u zagrebačkoj galeriji Forum '73. sam našao u knjižnici mojeg oca Duška, koji je vjerojatno Telerija bio upoznao. Stupio sam u kontakt s Teleriem, koji je inače i književnik, željan da nešto od njega prevedem za Zlatno pero...No u vrijeme našeg boravka u Rimu, on je bio izvan Rima.

Kao što se iz prethodnog pregleda vidi, nakon majčine pasionske izložbe sa Zlatkom Čularom u Muzeju Mimara krajem ožujka, pred Uskrs – rimska izložba u galeriji don Bosco Papinskog salezijanskog sveučilišta predstavljala je preneseni taj Pasionizam (hrvatski) u Italiju, u Rim, u grad mučenika, a što to znači objašnjava se u katalogu (vidi paralelni stupac). Idemo toliko daleko da smo to objasnili redovnicima Paisonistima gdje smo odsjeli, jer majčin portret Svetog Gabrijela ili pastel Marija, Majke Crkve poklonjen Benediktu XVI. – nije ništa drugo nego dio pasionskog umjetničkog misterija, kojeg vjerojatno samo hrvatsko umjetničko nutarnje oko može vidjeti i izraziti na takav način.

Išao sam toliko daleko da sam reflekse te inspiracije, pasionske, tražio prigodom naše nedjeljne posjete Scali Santi, gdje smo na vrhu stepeništa motrili Akeropitu, sliku nenaslikanu ljudskom rukom, Kristovo Lice, verziju Veronikina rupca – a gdje je ustvari i ontološka jezgra moje teorije umjetnosti, mojeg pogleda na umjetnsot u knjizi Veronikin rubac.

Pasionsku izložbu Čulara i Maje u Mimari sam spominjao svim tim Talijanima, dapače predstavili smo se mi Maleševići kao umjetnici s brda Šalate, kolonije Voćarska, iz «zajednice hrvatskih umjetnika». Ta svijest je u nama sada potpuna (vidi članak u prošlom ZP-u o Voćarcima), u duhovnom smislu, pa i u trenutku kada dovršavam projekt Spomen galerije Malešević.

Gledana iz ovog aspekta, Majina izložba Passione, Cristo, la vita na Papinskom salezijanskom sveučilištu je nesumnjivi datum «vjere i kulture» hrvatsko-talijanskog prostora. Ona u sebi ima čak novu viziju umjetnosti, kompletnu teoriju i praksu.

Mislim da su pri tome bitna dva momenta:

- prvi je najvažniji i ukazuje na kompletni naš nutarnji život, mistično-molitveni, na naše teološke meditacije i način na koji se one prenose stvaralačkim procesom u umjetnička djela. Činjenica da zajedno navečer molimo krunicu, mama, Tanja i ja, način na koji smo u čudu Uskrsnuća i Srca Isusova povezani s tatom Duškom, način na koji sudjelujemo u liturgiji Crkve – najuže je povezan s našom teologijom po kojoj primjerice na blagdan Marije, Majke Crkve Benediktu XVI. poklanjamo pastel Marija, majke Crkve. Sam rimski posjet, osim što je izložba, jest u prvom redu hodočašće za dar Vjere, u najdubljem smislu. Najkraće kazano, za našu obitelj koja prvi puta dolazi u Rim sa svojim djelima, taj je grad najidealnije mjesto za ostvarenje u sebi i u svojem djelu sinteze vjere i kulture.

- drugi moment izlazi iz prvoga, a znači kompletnu duhovnu recepciju vjersko-umjetničkog fenomena Rima i Italije, za što se traže desetljećâ rada i studija, golema erudicija, konačno darovitost.

Po mojoj viziji, mamina izložba na Papinskom sveučilištu na blagdan Marije, Majke Crkve, spojena s hodočašćem za dar Vjere, sa svim pratećim elementima – predstavlja ulazak kroz sveta vrata u vjersko-umjetnički hram Italije i Europe, poslije čega bi se proces trebao nastaviti, slijedeće godine prezentacijom Rimskog dnevnika na talijanskom i Tanjinom izložbom na temu Rima (spomenuo sam da uz djela naše obitelji želim uključiti i druge umjetnike).

U smislu gore rečenoga trebaju se čitati naši kontakti sa svetištima s jedne, - i galerijama, muzejima s druge strane. Već prvo iskrcavanje na talijansko tlo, s broda, znači kontakt s Loretom, svetištem Nazaretske kućice. Odmah čim ulazimo u njega, ono vas zapljusne prvim dahom Talijanske renesansne umjetnosti, umjetnosti fontana, razigranosti, ali i kršćanskog genija. Tanjin i mamin ulazak u Nazaretsku kućicu je s te strane simboličan, to je ulazak u talijansko svetište, s pomišlju na Hrvatsku (Trsat; nas troje navečer obavezno recitiramo molitvu Sv. Josipu zaštitniku kuće i njezinom ključaru), a pogotovo kada potom nakon izlaska iz Kućice nailazimo na stojeću statuu patra Pia, koji nam tako želi dobrodošlicu u svoju zemlju.

Pred njim se molimo.

Prošle, 2012., tijekom ožujka, redigirao sam glomazni svezak Pisamâ oca Pija, s Tanjinim crtežima koji se sada nose uokvireni u Rim na izložbu. Otac Pio to zna. Dapače, on zna da sam ja bio taj koji je bio izvršio, i to ne lako, prijenos njega u Hrvatsku, godine '99. On pamti kako sam obilazio Hrvatsku govoreći o njemu i Faustini, dapače kako je mama '64. u rodilištu na Svetom Duhu, rađajući Tanju, njemu pisala u San Giovanni...

I on vidi naše razipanjanje sada u Hrvatskoj, kako sada, 15 godina poslije, svatko objavljuje knjige o njemu (što je dobro), ali se meni i nama Maleševićima negira svaka zasluga, utemeljivačka, pionirska uloga, ono što smo činili za Hrvatsku i hrvatsku crkvu (tatu Duška se uopće ne spominje)...

Na izlasku iz Loretskog svetišta, susrećemo mladog redovnika u bijelom, rodom iz Bosne, koji me prepoznaje i veli:

«Da ste učinili samo to, štampali Faustinin Dnevnik, učinili ste neprocjenjivo mnogo...»

Iz Loreta smo potom pošli kroz uredna polja s vilama, prema Gran Sasso d'Italia, da preko L'Aquile dođemo u Rim. Pamtim prolazak kroz tunel ispod zamagljenog masiva Gran Sasso, što je rodna pokrajina Svetog Gabrijela, pogled na Aquilu izdaleka (grad gdje je introniziran Celestin V., koji će odstupiti s papinske stolice kao nedavno Benedikt XVI.) – i ulazak u Rim.

Susret s don Josipom na naplatnim kućicama, dolazak u USP, susret s don Boscom, potom od tuda dugo traženje kroz vrevu sjevernoga Rima puta do Nomentane, i ulazak kraj porte Pia, pred večer, u središte grada, Via XX settembre, odakle ne griješim ukazujući šoferici džipa, Silvi, kako da prispije do pred vrata Pasionističkog samostana na Celiju.

Silva se bojala šofiranja po Rimu i već prvog dana uviđam, priznajem, da je bila u pravu. Rekao sam joj da ovaj dolazak u Rim, njezin trinaesti, moj peti, znači sagledavanje cjeline grada sredstvom auta. Ali, to je jako teško.

Sve u svemu, ulazak kroz vrata u prekrasni kompleks Pasionističkog samostana sa starim ruinama vojnog tabora na Celiju i s palmama, narančama, vrtom – značio je kraj naših muka. Dah onih slika svetih Pasionista po zidovima samostana, dah svetosti, dok radosni meksikanski pater Miguel, vikar, pokazuje sobu mami i Tanji, a mene vodi na kat do moje sobe – umiruje umorne udove.

Dah Rima.

Činilo mi se dok smo džipom vrludali okolo u kolonama divljih vozila – da to nije onaj nekdašnji Rim. Kao da ga nisam prepoznao.

Šokovi su se nastavili. Ne samo hrpe vozila, nego i gomile ljudi poput čopora s fotoaparatima. Činilo se kao da nekdašnji bersaljeri, oni osvajači («kozaci») garibaldijanski iz 1870., po drugi puta nahrupljuju u grad, u Vatikan. Nije mi izgledalo da je ta masa pobožna. Kao da se zbio neki fenomen, koji se inače zbiva kada neka vojska pobijedi i osvoji grad, a rulja nahrupi...Iz pasionističkog mira izaći na ulicu...

Vozili smo se autobusom u subotu do bazilike Svetog Petra, mama je sjedila kraj nekog redovnika, koji ju je pitao:
»Odakle ste? Vi ste turisti?»

«Ne, mi smo hodočasnici», odgovorila mu je mama, a on ju je na poseban način odmjerio pogledom.

Nosio sam umotani pastel Marija, Majka Crkve kojeg sam kanio ostaviti za papu Benedikta XVI. na vratima vatikanskog ufficio.

Odmah u autobusu sam ušao u dijalog s Rimljaninom, iz župe kraj Porta Maggiore, zapadni dio grada, starijim ljubaznim gospodinom, kojega sam pri prolasku ispod Campidoglia pitao:

«Kako je Sveto Dijete iz Ara Coeli? Bio sam tu '94. kada je ukradeno. Je li pronađeno?»

«Pronađeno je i opet ukradeno», reče mi on, a ja se zaprepastih. Užasnuh. Drugi puta! Jesam li dobro čuo? Mislio sam da ćemo posjetiti Ara Coeli, ali nismo stigli.

Mama i Tanja su imale malo od bazilike Svetog Petra. Nevjerojatna masa ljudi blokirala je sve pristupe već kod Berninijeve kolonade, te su čuvari i policija imali posla. Kasnije ćemo saznati da su se baš tog dana sastajali predstavnici crkvenih pokreta iz cijelog svijeta s papom Franjom. «Inverossimile massa di gente», komentirao je poslije u samostanu jedan pasionista. Sporo smo se micali, nismo stigli u kriptu pomoliti se nad grobovima Papa, niti liftom gore do kupole.

Zajedno smo tek izmolili molitvu kao hodočasnici za dar Vjere, u susretu s prvom od sedam bazilika.

Nakon izlaska iz bazilike, vodio sam mamu, Tanju, Silvu desno, u potrazi za Via delle mure Aureliane, gdje je redakcija Inside the Vaticana, zapravo prije toga do ufficia, gdje se ostavljaju darovi za Papu. Do tog momenta još nisam dobio odgovora od Benedikta XVI. na moje pismo (molio sam za audienciju, susret majke i njega, ako može na blagdan Marije, Majke Crkve, da mu mama osobno preda pastel), pa smo naš dragocjeni dar mislili ostaviti u ufficiu, kako je to inače običaj. No imali smo sreću da je bila velika gužva i na portafonu su umorni, neljubazn glasovi svećenika zatvorili vrata.

«Imali smo sreću», komentirala je kasnije majka, nakon što je naš dar otišao Benediktu XVI. na drugi način, o čemu ću reći kasnije.

Potom duž via Concilazione, preko Tibera prema centru. Nosio sam cijelo vrijeme pastel u ruci, poput neke pokore strpljivog hodočasnika. Lijepi ručak u prvoj ošteriji, koja se, zanimljivo, zove Loreto, a smještena je u nekdašnjoj palači rimskih aristokrata. Šefu ošterije ostavljam katalog-pozivnicu izložbe.

Potom šetnja, Piazza Navona, Panteon, Fontana di Trevi. Naš vjerski osjećaj hranu dobiva opet ulaskom u isusovačku crkvu, gdje mama kleči pred grobom Sv. Alojzija Gonzage, a nasuprot Ivana Berhmansa. Jedan od toposa naše umjetnički obitelji je pobožnost trojici svetih isusovačkih mladića (trojica pod Križem), na što se nastavlja pobožnost svetim pasionističkim mladićima, u prvom redu prema Gabrijelu.

Iznad, na stropu, freske Pozzove.

Odmjeravamo odnos umjetnosti prema vjerskom misteriju, isusovci su naši stari znanci, isusovačka je duhovnost u nama u svojoj cjelini i dubini. Tanja samo šuti i promatra, mama je, zapažam, Rimom fascinirana. To je grad kojeg je ona morala vidjeti. Ako je kao mlada umjetnica došla s kiparicom Marijom Ujević u Pariz (vidi njezin Dnevnik iz Pariza u ZP-u br. 43), sada, u ovoj dobi od 77 godina Bog je želio da dođe u Rim i tu izlaže. Da prođe kroz vrata Rima i sama svojom izložbom otvori jedna vrata...

Kada nakon svega izbijamo na via del Corso, mama jedva hoda.

«Još možemo razgledati galeriju Doria Pamphilj, onda idemo u natrag u samostan», veli, s vidljivim fizičkim bolom na licu. Boli je koljeno. Ulazimo u cortile Doria Pamphilj, mama i Tanja na biljeteriji pokazuju svoje iskaznice hrvatskih umjetnica koje dozvoljavaju besplatno razgledanje europskih galerijâ i muzejâ. Ali biljeterka veli da te iskaznice kod njih ne vrijede, jer da su oni privatna galerija. Cijena ulaznice je oko 10 E.

«Vraćamo se natrag», veli mama, ja osjećam žal što neće vidjeti Velazquezov portret pape i još neke čuvene slike. Silva nasuprot ostaje da razgleda galeriju, očito je do u detalje isplanirala svoje financije i interese.

Autobusom se vraćamo do Koloseuma, umotani pastel Marije, Majke Crkve još je u mojoj ruci, teglim ga cijelog dana. Dolazimo do sobe kod Pasionista, gdje ga konačno ostavljam.

Mama i Tanja su ispružene na krevetu, odmarajući se, razgovarajući, prepune dojmova, radosne. Prebiru utiske, pričaju. Meni je preostalo još previše energije te odlazim iz samostana razgledati susjednu Santa Maria in Navicella.

Pri ulazu u crkvu inspiriraju me dva papinska grba, lijevo i desno na fasadi. Benedikt XVI. i Franjo. Promatram ih - razmišljaujući.

Dvojica papa.

Unutar crkve sa spomenutim mozaicima Majke Božje pred kojom kleči dimenzijama maleni papa, a s lijeve i desne strane poredani apostoli u bijelim haljama – održava se misa koju slavi jedan mladi svećenik, crnac. Upečatljivo govori o Duhu Svetom, čiji blagdan je sutra.

U crkvi mi je lijepo, pričešćujem se, gledam mozaike razmišljajući o Mariji, Majci Crkve, o blagdanu preksutra, o pastelu kojeg sam tog dana dugo teglio poput magareta kroz masu u Svetom Petru, potom po ulicama Rima, natrag do samostana Pasionista. Još nisam znao kako će pastel doći Benediktu XVI., ali ufao sam se u Providnost kao uvijek.

Boravak u Santa Maria in Navicella mi je vratio potpuni nutarnji mir, ulio mi Duha Svetloga. Majka Marija, Duh Sveti.

Krenuo sam duž via San Stefano Rotondo, posjetivši i okrugli San Stefano, koji je ustvari mađarska crkva u Rimu, čije ime ne ukazuje samo na prvomučenika Stjepana nego i na ugarskoga kralja Stjepana, kojega vrlo dobro poznajem (hodočašće kroz Budimpeštu '91.)

Očito je tu poganski mauzelej pretvoren u ranokršćansku crkvu, stupovi uokrug, a impresioniraju me freske po zidovima koje prikazuju mnoštvene prizore kršćanskih mučenikâ. Mučeništva u mnoštvu varijacija.

Zamislio sam se. Nutarnji smisao mučeništva se srodio s mojim bićem, baš danas, u današnjem društvu kada se po meni rodio pred našim očima najjači totalitarizam, a da ga svi zovu «demokracijom».

Izlazim na usku uličicu, gdje u nišama vidim Addoloratu s bolnicom njoj posvećenom. Tu joggira neki rimski student, kojega zaustavljam, i velim mu:

«Pravi Rimljanin. Jesi li vjernik?»

«Nisam», odgovara on, prestavši trčati.

«Kako je to moguće? Pa ti si Rimljanin, a posvuda oko tebe, pogledaj sveta mjesta!»

On me gleda u čudu. Oko dvadeset godina, mršav, s bradom. Očito sam mu simpatičan.

«Pa, eto, ja ne vjerujem», odgovara mirno.

«A u šta vjeruješ? U ništa? Studiraš?»

«Da, studiram. Na Sapienzi. Vjerujem u slučaj. Sve ove crkve su lijepe, ljepota je dobra, ali ja ne vjerujem. Kako veli Shakespeare, ima previše stvari na nebu i na zemlji koje mi ne poznajemo...»
»Razumijem. Pa ipak, nisu li sve te stvari obuhvaćene našim nebeskim Ocem?»

On me gleda u čudu. Zaboravio je na jogging.

«Ja sam došao ovdje moliti za dar Vjere», velim mu. On me gleda.

«Da dove sei tu?» («Odakle si ti?»)

«Da Croazia», odgovaram, iako više ne mislim da ime moje zemlje odgovara na pitanje tko je Bogdan Malešević. Nekoć sam tako mislio, kada sam tu studirao '94. Puna su mi usta bila Croazie. Bogdan M. je sada širi od imena Croazie.

Vidio sam da ne želi dalje joggirati, da sam ga privukao, ali mu ipak kažem neka nastavi, da ću ga se sjetiti na današnjoj molitvi krunice.

Pozdravio me, a ja nastavio prema San Giovanni in Laterano.

Čudilo me da sam zaustavio tom mladića, koji se zove Francesco. Nisam imao čak ništa da ga pitam, zaustavio sam ga tek tako. Osim toga nosio sam suviše problema i napetosti u samome sebi, trebao sam u prvom redu tražiti vjeru u sebi, da bih sada još misionario. Što se tiče misionarenja – prošla baba s kolačima. Konačno, zar se vozačica našeg džipa, Silva, dala izmisionariti? Ona nije vjernica (ja sam je poveo da bismo se zajedno pokušali približiti vjeri), ali ima svoj put prema svakoj od crkava u Rimu...

Barem se orijentiram i shvaćam ambijent ljudi koji tu žive. Na piazza San Giovanni in Laterano sam istraživao pravce ulaska autom na to mjesto i parking, kako ne bismo imali problema sutra kada tu dolazimo u 9 na Svetu misu. Ipak, ušao sam kroz vrata Sante Scale, gdje me opet impresioniralo, nakon '94., Sveto Stepenište. Ljudi su na koljenima gmizali prema gore stepeništem gdje je Akeropita. Pozdravio sam, dotaknuo «čovjeka boli», Pia IX., pasionističkog Papu Syllabusa, onoga koji je osudio modernizam. Potom sam se uspeo, ne na koljenima, pokrajnjim stubištem do Akeropite, gdje kleknuh u molitvi. Promatrao sam mladu ženu koja je na vrh dopuzala na koljenima....

Nakon mozaika u Santa Maria in Navicella, Akeropita me sunovraćuje u dubinu meditacije o odnosu vjere i umjetnosti, u smisao izložbe Passione, Cristo, la vita.

Krist čiji otisak nije načinila umjetnikova, ljudska ruka – poznao je moju molitvu unaprijed. Naprosto zato što je poznavao jačinu moje patnje.

Kada se bilo kojim povodom susretnem s mističkim dijelom sebe – uvijek mi je tako neobičan, čak stran pogled na obične ljude, prodavače, prodavačice kraj Scale Sante. Ponekad uđem u dijalog da ostvarim neki spoj, iako se moram pomiriti s činjenicom da se stvorenjima koja nemaju moje vizije moram prilagoditi. O tome mi je dobro svjedočio u Zagrebu Bruno koji je uokvirivao crteže za izložbu u knjižnici don Bosco, pa je tako on birao i zlatnu ramu za pastel Marija, majke Crkve. Osvješten vjersko-mistički i umjetnički istovremeno, Bruno je razumio zašto idemo u Rim i našu viziju (razumio barem na neko vrijeme). Istovremeno mi je objašnjavao da se može prilagoditi nivou mladića kojima je nogometni klub Dinamo bog.

Ipak, tu na ulici Piazze San Giovanni in Laterano, blizu mjesta gdje u nju utječe via Merulana – ugledao sam kako na stepenici ispred dućana spava jedna starica, beskućnica. Nikada nisam vidio tako naborano i uništeno, zanemareno lice. To se može vidjeti samo u Rimu. I možda Bog želi da to vidimo, u sklopu svega.

Ujutro, u blagovaonici Pasionista, upoznajem se s redovnicima u crnom sa srcem Kristove Pasije na grudima. Tu je pater Ćiro, koji sa mnom počinje razgovarati na njemačkom. Radi u Sali Stampi u Vatikanu. Za dva dana, on će, kao čovjek koji je stalno u kontaktu s Benediktom XVI. uzeti naš pastel da mu ga odnese, zajedno s vrećicom monografija.

Majku i mene impresioniraju portreti Pasionista. Majka je oduševljenea portretom petnaestgodišnjeg njihovog sveca Nikolinija.

«Nevjerojatno dobro naslikano!», komentira. »Prosto se nameće svetost u tom pogledu...»

Velim Silvi da nas fotografira pred portretom mladog Nikolinija, ona to čini, ali fotografiju poslije nećemo dobiti.

Sjeli smo u džip, uvjerio sam Silvu da sam dobro proučio ulice i parking. Samo smo jednom pogriješili ulazak na Piazzu, napravili krug, potom parkirali. Nedjeljom je besplatno.

Ušli smo u drugu od sedam bazilika. Izmolili našu kratku molitvu hodočasnika i kratko razgledali prostor. Ukazujem na relikvije Petra i Pavla, gore ispod baldakina, kojeg je, koliko se sjećam načinio Arnolfo di Cambio, stari znanac.

Sjeli smo nalijevo, kraj niše s jednim apostolom. Tek kada je Sv. misa počela vidio sam, po križu u obliku X-a, da je taj apostol Sv. Andrija. Mama i Tanja prvi puta doživljavaju misu na talijanskom. Duhovi su. U trenutku kada nas troje odlazimo na Pričest, Silva negdje nestaje (ona nema potrebne sakramente i ne može na pričest; ja sam joj međutim objašnjavao da se može duhovno pripraviti i sudjelovati; pitanje je želi li to ona).

Po svršetku mise molim Silvu da nas fotografira kraj niše sa Sv. Andrijom (sjećao sam se Bartolomeja I.). Tu fotografiju također nećemo dobiti.

Poslije San Giovannia tramvajem dolazimo do treće hodočasničke bazilike, Santa Croce in Gerusalemme. Ona je, kako vidim, otvorena, održava se nedjeljna misa iako ju je Benedikt XVI. nedavno zatvorio. Izričemo hodočasničku molitvu u trećoj bazilici unutar zidina, a potom autobusom odlazimo prema četvrtoj: Santa Maria Maggiore. Njezina južna fasada s loggiom prema via Merulani i s kipom Bezgrešne nas dočekuje u svečanom nedjeljnom prijepodnevu. Pokazujem Papinski orijentalni institut gdje sam studirao, izatim Rusikum, potom ulazimo u krcatu baziliku, gdje mamu i Tanju vodim do Mickeangelove kapele s ikonom Salus Popoli Romani, zaštitnicom Rima. Mama je oduševljena kapelom. Pokazujem prstom u kupolu apside, na mozaike gdje Isus kruni Mariju.

Potom izlazimo, dok nam Silva demonstrira svoju erudiciju. «Ovo je kuća gdje se rodio Bernini», reče.

Sve ih vodim do via Paoline, gdje je na broju 25 fasada male palače, Centro Aletti, mjesto mojeg boravka u prvoj polovici '94. Jednom će tu možda stajati da sam tu boravio, budući se radi o važnoj postaji mojeg Opusa. Silva ostavlja ispod vrata nekoliko pozivnica-kataloga za izložbu Pasione, Cristo, la vita. Uvijek ću se čuditi dok budem živ, kako to da Centro Aletti nije mogao mami organizirati izložbu...Tu je atelier slikara Marka Rupnika, koji me pozvao kao»velikog pisca» pod taj krov. Mama i ja nismo za njih.

Kraj bazilike smo našli lijepi restoran gdje naručismo ribu. Činilo mi se da se gibamo kroz Rim ipak zadovoljavajuće. U drugom danu smo obišli već četiri bazilike, ostale su još tri, izvan zidina. Nakon ručka smo pješice otišli preko Borrominijeve St. Andrea do Pallazzo Barberini, gdje su mama i Tanja razgledale prvu galeriju u Rimu. Ona se otvarala nešto kasnije (dan prije je bila noć muzeja), pa smo za to vrijeme Tanji i mami kupili lijepe kupove sladodela za osvježenje.

Prolazili smo kroz dvorane galerije Barberini u meditaciji, kao umjetnici, onako kako sam želio. Zastajali smo pažljivo pred djelima ikona iz Srednjeg vijeka, pogotovo pred pojavom quattrocenta mama postaje uzbuđena, posebno pred Annunziatom Filipa Lippija. To je taj pobožni genij quattrocenta, koji toliko leži mami i njezinom konceptu slikarstva još otkako je '74. bila s tatom Duškom u Firenzi. To su te linearne Madone, crtačka škola Botticelija, kako se sama izrazila u jednom interviewu (Slobodnoj Dalmaciji, '90.; vidi u ZP-u 61). Otkriće linije koja je religiozna, koja traži predjele intime i zaštićenosti od vanjskog svijeta.

Poslije smo vidjeli Hansa Holbeina, Tintoretta, Rafaela, Caravaggia (Narcis), mnoštvo talijanskih i rimskih slikara baroka, ali impresija Lippiem je ostala. Ja sam bio u ovoj galeriji '82., kao student povijesti umjetnosti. Prije 30 godina.

Najviše sam se veselio što ću medirati slikarska djela talijanskih galerija s aspekta izložbe u knjižnici don Bosco. Naime, ono što je mama pokušavala crtajući pastelom kristološki pasionski ciklus za Mimaru, jest ostvarenje neke vrst sumarnoga lilkovnog religioznog ZNAKA (kako bi rekao naš tata Duško) na temelju osobnog vjerskog iskustva i iskustva religiozne umjetnosti prošlih vremena. Sigurno je i Rouault bio na tragu toga.

Kondicije mamine su po izlasku iz palazzo Barberini već išle kraju. Trebali smo, međutim, s piazza Barberini doći do ville Borghese. Silva je naručila taksi, koji je napravio krug oko parka Borghese dovevši nas do ulaza u galeriju Borghese. Silva, spretna u talijanskom, bez problema, pušeći, razgovara sa svim klasama Rimljana, tako i s taksistom, koji u njoj odmah prepoznaje profesoricu Izvjestan vrlo spretni populizam...

Veliko mnoštvo se gura pred biljeteriom galerije Borghese. Kada mama i Tanja pokažu svoje iskaznice umjetnica, dvije mlade prodavačice karata s ponešto zlobnim izrazom lica vele da je potrebno prethodno se najaviti (prenotazione), s tim kartama. Mama je umorna i razočarana, sjedamo na klupu u parku, i ona veli da «ne treba pretjerivati s tim ulazmnicama».

Posrijedi je umor, ali i napetost koja je konstantna u meni poradi nutarnje drame koju živim – te dolazi do natezanja hoćemo li se vratiti u samostan ili produžujemo pješice do Muzeja suvremene umjetnosti. Sklad je narušen i jedva dolazimo do Muzeja, gdje su mamine i Tanjine iskaznice akademskih slikarica primili s poštovanjem, uzbuđenjem:
»O, umjetnici...»

Tanja, mama i Silva kreću u razgledanje, ja međutim ostajem na kauču u prvoj dvorani, izgubivši realnost koja me nosila do tuda.

Mama je kao slikar ipak profitirala od tog muzeja, u prvom redu stoga što je vidjela dva izvanredna portreta Van Goghova. Bio je to Vrtlar i neka žena, maleni formati, gdje je slikar jednim slikarskim potezom, namazom boje, neviđeno izrazio dušu portretiranih. Mama je poslije toga više cijenila Van Gogha, a za dva dana će u Vatikanskim muzejima vidjeti i njegovo Oplakivanje Krista, gdje je jednakim sredstvima izražena ogromna bol. To ju je također oduševilo.

«Modigliania sam vidjela prije u Parizu», govorila je, «De Chirico u redu, njega znamo...»

Tako su oni završili svoj dan i vjerojatno se sa Silvom vratili do parkiranog auta na San Giovanni in Laterano.

Ja sam dugo kunjao na kauču u prvoj dvorani pred ogromnim, divovskim platnom nekog Talijana iz 19. stoljeća. Bila je virtuozno naslikana scena iz rata na nekoj talijanskoj fronti, a ja taj realizam nisam razumio, posebno divovske dimenzije. Sve mi je bilo strano, izgubio sam realnost radi koje sam došao u Rim. Svi oni trenutci kada sam slavio svečanost realnosti, pribranost, Duh Sveti, kao jučer u Santa Maria in Navicella pred mozaicima, sada nestaše.

Onaj najidealniji dio mene, sadašnjega Bogdana, koji iz središta svoje umjetničke obitelji iščitava i osvaja Rim i svijet – iščezao je, kao da je prešao preko mene val ludila koji me pohodio na studiju povijesti umjetnosti '79.

Kraj mene su prolazili i zastajali studenti povijesti umjetnosti, možda s rimske Akademije lijepih umjetnosti, s bilježnicama, promatrali su slike. Nisam ih razumio. Promatrao sam ih i nisam razumio što traže na tim slikama? Išli su okolo kao nekoć Vlasta i ja po zagrebačkim galerijama, u dobi od 16, 17, 18 godina. Ova djeca uopće ne poznaju dubinu ljudskog besmisla, mislio sam.

Kada sam se podigao s kauča, brzao sam s dubokim bolom i patnjom u sebi kroz dvorane ovog Muzeja i samo trenutni pogled na izloške mi je s nevjerojatnom lucidnošću otkrivao njihovo istinsko nutarnje značenje. Prozirljiva iz te patnje bila mi je suvremena umjetnost, a posjetitelji u Muzeju strani, kao i oni koji su sjedili u kafiću. Bili su mi neprijateljski kao u Klovićevim dvorima.

Vratio sam se tramvajem do Koloseuma, dugim putem naokolo, kraj Svetog Lorenza izvan zidina. I on, San Lorenzo, gdje sam imao takvu dubinu doživljaja '94., učinio mi se tako jadan i lišen značenja. Bio je to neki strani Rim i neki strani ljudi. Takav sam se vratio do Pasionista.

Ovo lišavanje realnosti koje sam iskusio, sasvim se sigurno zbilo u času iscrpljenosti, a pred sam dan otvorenja Izložbe, koja predstavljaše uzvišenje naše mame, slikarice i vjernice.

Na nas je navalio Neprijatelj, i iako je on nevidljiv, ja ga točno mogu sada opisati: njegov nutarnji profil, svojstva i razlog zašto nas napada. Napadao me je kada sam prvi puta bio u Rimu kao dvadeset i dvogodišnji student (vidi Povijest duše...), napadao me je kada sam tu boravio u Centru Aletti, a na što ću se malo kasnije osvrnuti detaljnije, napadao me je konačno kada sam tu došao '98. i '99.

Međutim ovaj napad bijaše kvintisencija svih prethodnih. I tada se, baš pred početak napada, ispred pročelja ville Borghese, zbilo nešto što sam tek kasnije, dan kasnije i poslije, shvatio kao Božju pomoć. Prišla mi je jedna djevojka nudeći crvene ruže.

Odbio sam je, začuđen da mi prilazi, loše raspoložen, napadnut od Neprijatelja – a poslije sam tek shvatio da sam Malu Tereziju zamolio za pomoć u vezi audiencije kod Benedikta XVI. i u vezi predaje pastela Marija, Majke Crkve. Tek sam poslije bio shvatio da je uprkos ljudski nemogućega, pastel ipak otišao Benediktu XVI. i da je Mala Terezija ipak s nama...

Tog predvečerja ispred Ville Borghese iscrpljenoga me napao Neprijatelj unoseći u moju mentalnost slike poraza: sva teološka, mistička konstrukcija Marije, Majke Crkve, izložbe Passione, Cristo, la vita moje majke, naše umjetničke obitelji, cijelo to poslanje – govorio mi je Sotona, jest iluzija tvoje u biti taštine.

Niste vi Maleševići to što bi ti htio da jeste. Život ide mimo tebe i život crkve. Poražen si, Bogdane.

Tako je govorio on.

Dobro ga poznajem.

Sve ono suprotno njegovom govoru (a elokvenciju mu dobro poznajem), tog je predvečerja ispred Ville Borghese mogla izraziti samo ona djevojka s crvenim ružama.

Tvoje molitve za dar Vjere, izložba tvoje majke u Rimu, djelo tvoje obitelji, tvoja sinteza vjere i umjetnosti – to ne postoji, Bogdane, to je tvoja tašta uobrazilja, šumorio je u mojem uhu Sotona, kao onda pred 19 godina u Centru Aletti: «Osjećaš li se Bogdane kao pobjednik ili gubitnik?»

Imao sam tešku noć u samostanu Pasionista. Bila je to patnja, pasija, koju poznaje onaj što je vjerovao u poslanje svoje umjetničke obitelji. Kod sebe nisam imao leksaurina. Kako se može uopće zaspati s nečim takvim u srcu?

Raščetvorio me.

Jesu li pasionistički svetci za mene molili...?

Ujutro sam znao da je blagdan Marije, Majke Crkve. I da treba ići na misu u San Paolo fuori le Mura, koja je peta postaja našeg hodočašća vjere.

Vjera?

Ali gdje je sada Vjera?

Kako je daleko, daleko iza mene....Danas navečer nas čeka izvrsni i dragi don Josip. Danas je otvorenje izložbe. Moja majka, pokojni tata...

Još sam više patio jer je ljubav koju nosim u srcu, ogromna ljubav, bila napadnuta...

Temeljna misao s kojom sam ovdje došao bila je ona Benedikta XVI. i Péguya (iz francuskog motta na početku ovog teksta) da postoji nešto u nama što nam nitko ne može uzeti. Ako su svi izdali Krista, postoji nešto što nitko ne može uprljati i izdati.

Ah, kada bih to mogao napipati...

Zar ne živimo u svijetu gdje su i umjetnost i vjera u rukama tajne službe s milijunima i milijunima masonskog novca, u čijim su rukama svi mediji današnjice? Gdje su tu geniji, tiho stvaranje unutar zidova, svetost života i molitva? Zar se tamo na Palatinu na golemim transparentima ne reklamiraju kubisti i masa naroda čeka u nepreglednom repu na njihovu izložbu, gdje su tu Maleševići, gdje je tu Passione, Cristo, la vita?

Jučer nisam mogao posjetiti Pietra Citatija, koji žive nedeleko od ville Borhese, jučer nisam...Jučer nisam mogao ništa.

Ujutro u dvorani mama i ja u težini stanja.

Silva pobjednik? Zar cijelo vrijeme ne osjećam njezino prisustvo podložno šumorenju Neprijatelja?

Ili se varam? Izgubih živce, rekoh da se vraćam natrag, predah Silvi besplatne ulaznice za sutra, Vatikanski muzeji...U njezinim očima primijetih slavodobitni bljesak, uzme ulaznice, otiđe u svoju sobu...Moje srce se para, jer me gledaju mama i Tanja (Tanjin pogled) iz dubine naše obiteljske patnje, kao kada su nas klevetali a mi smo bili s Isusom u molitvi. Kao u času smrti našeg tate...Iscrpljenost.

Shvatio sam da mamu i Tanju neću napustiti nikada.

Zatim sam izašao sa Silvom u park.

Udaren od Neprijatelja, u istom trenutku, bačen na koljena, shvatih svoju snagu, Boga u meni i karizmu svoje obitelji. Fascinantno djelo mojeg tate, moje majke, Tanjinu darovitost, gigantske dosege svojeg opusa – i digoh se divljački.

Nešto je gotovo zaurlalo umeni, gigantski...

«Idemo autom u nastavak hodočašća...San Paolo fuori le Mura. Ja ću pokazivati put. Ide se gore, do Pizza Numa Pamphilio, pa kroz portu van...»

Uđoh u sobu mami, Tanji, i rekoh:

«Idemo dalje...»

One odmah skočiše iz kreveta.

Jesam li pogriješio u vezi Silve? Mirno podnosi što smo se opet izgubili. Brani malene ljude zaposlene na pumpama i okolo. Promašili smo put, lutali okolo s našim džipom, i onda odjednom preko Tibera ugledam fasadu San Paola...Nevjerojatnim akrobacajima po cestama dođosmo do nje.

«Jeste li vidjeli kako smo je našli?», reče mi Silva.

Ulazili smo kroz dvorište bazilike unutra, ali bez hodočasničke molitve...Sada je u nama samo patnja. U četiri prethodne bazilike smo se pomolili, sada smo šutjeli. Ovo je peta, bazilika šutnje. Propustili smo misu, iako je veliki blagdan. Nema mise. Naša vjera šuti, ali idemo dalje. Nemoguće je izraziti ovu dramu. Gledali smo gore medaljone s papama...Potom izašli i autom krenuli prema porti s piramidom, kako bismo vozeći uz Aurelianove zidine došli do Porte Latina i krenuli prema šestoj bazilici, San Sebastiano. Tu se se Tanja i mama veslile što će vidjeti katakombe (Kalikstove), mjesto gdje je Svetar Petar bježao iz Rima a sačekao ga je Isus (Quo Vadis)...

No, nevjerojatno, promašili smo portu...za Via Appia Antiqua. Opet kružimo, izgubili smo se. Silva je mirna i ta mirnoća me čudi. Što ona nosi u sebi?

Na kraju se vraćamo Pasionistima i odlazimo na odmor. Nakon malo ležanja u krevetu, pripreme za polazak na otvorenje izložbe.

Bolno je bilo vidjeti zlatne cipele moje majke i kako su se Tanja i mama dotjerale za veliki svoj čas, kojeg sam ja pripremio. Patio sam što mi je Neprijatelj to pokvario. Ali, sve ovo sam ja nosio na leđima i idem do kraja, ja sam taj koji nije pao, uzvratit ću udarac.

Imao sam u tom trenutku viđenje svoje osobne snage spram tog Giganta, Sotone. Snagu mi daje Majka i Pateći Krist. Morao sam patiti, radi ovoga.

Zovem s porte telefonom don Josipa, čiji me glas diže. On je s nama, vedar, zanesen, svećenik koji je shvatio prave razloge našeg dolaska. Neprijatelj se nije dočepao njega.

Ponovo smo nekoliko puta kružili pokušavajući izbiti na Nomentanu, a Silva je za volanom mirna. Potom, kako opisah, volan je kod Svete Agneze preuzeo don Josip. Odahnuo sam. Otvaranje izložbe sam opisao.

Je li to Bog htio da nakon što mi je don Josip dao riječ, pasionsku izložbu otvorim s tom patnjom, više s tom patnjom nego erudicijom i darovitošču? Bila je tu velika ljubav, snaga, ali i cijeli Rim kojeg sam izkontaktirao prije i poslije ovog otvaranja...

Zapamtite jedno: Rim je i grad u kojem su antički demoni živi...

Sutradan smo opet došli do Vatikana, jer smo imali poklon besplatnih ulaznica od direktora Paoluccia. Morali smo tamo biti u 10 sati. Tek suočen s onom masom koja je čekala u nepreglednom, zastrašujućem repu, shvatio sam što znače slobodne ulaznice. U mojim prethodnim posjetima Vatikanskim muzejima ne pamtim takvu masu. Dapače, bio sam zapanjen i shvaćao jasno da to nije dobro.

Kao što su nakon biranja Franje za papu otvoreni Vatikanski arhivi, činilo mi se da je nepoznata masa, nalik onoj boljševičkoj upala u neki dvorac. Tamo kod zavojitih stepenica sakupilo se takvo mnoštvo svijeta, a iznad njih ogromna slika poniznoga pape Franje koji se smiješi - da sam se upitao: «Gdje smo?»

Nije mi se činilo da sam kod kuće, da je tu Isus.

Predali smo na biljeteriji vrećicu s poklonom monografija za prof. Paoluccia i zatim se sporo micali kroz ogromne dvorane. Tu su divovski egipatski kumiri, ljudska tijela s glavom psa, zmije i tako dalje, jedan čitavi svijet poganstva koji potom prelazi u idolopoklonstvo antike. Zajednički nazivnik svog tog kiparstva: glomaznost i bezboštvo.

Gdje je tu Isus?

Sada sam shvatio gdje se krije odgovor na Tanjino pitanje: «Zbog čega je Bernini radio onako velike figure?» Barok je naime imao nasljeđe ogromnih figura poganstva. Moderni umjetnici znaju da veličina nije u vanjskom gigantizmu...(Rouault, Van Gogh...)

Jest, Berninijeve kolonade koje omeđuju trg Svetog Petra potrebne su za mase hodočasnika, ali baš sada se te mase pretvaraju u nešto što ne nalikuje kršćanstvu. Da li je Kršćanstvo po definiciji – masa? Nije. Kršćanstvo je dubina pojedinca, na žalost gospodo menađeri i moderni frajeri, ali i vi gospođe po crkvama što mislite samo na svoje kuće. Osjećam pohlepu mase koja je primjerice u Francuskoj potajno sanjala odaje Versaillesa, a što je osjećao Bernanos. Nije li to apostazija zadnjeg vremena, ne radi li se tu o novom socijalizmu, koji ponizno tvrdi da je kršćanstvo, a Isusa nikada nije niti saslušao?

Silva poznaje egipatske faraone, kao i sam Muzej. Jedva sam čekao dok nismo došli do one dvorane Pia IX. iz vremena proglašenja dogme o Bezgrešnom začeću, kao i do Rafaelovih stanza, jednostavno stoga što sam želio da ih vide mama i Tanja. Čudio sam se gdje je nestao fra Angelico iz kapele Nikole V.?

Dugo smo gmizali zatim kroz nevjerojatnu, zastrašujući masu ljudi u hodniku s tapiserijama, dok su bljeskale kamere i mobiteli i odjednom, kada smo se nakon popijene kave desili na izložbi suvremenih umjetnika, mase je tajanstveno nestalo(!).

Masu zanimaju ogromne egipatske statue kao čudo s drugog svijeta, svijet poganstva, pred kojima ja ostajem hladan – a kada dođemo do Rouaulta, Van Gogha, Chagalla...nema ih više.

No, tu je mama bila oduševljena Van Goghovim Oplakivanjem Krista, Rouaultom, a Tanji se svidio Chagall...

Dakako, zaboravio sam prolazak kroz Sikstinu, što sam želio mami i Tanji, iako je ono reguliranje mase žamorećih ljudi s blicevima od čuvara, meni bilo smiješno. Vidio sam da je mama fascinirana, ali na jedan drugi način, dok sam ja motrio pojedine prizore na stropu i Posljednji sud, misleći na posljednje konklave iz čisto drugih motivacija...

Konačno spuštanje stepenicama i ponovni izlazak na via della Conciliazione...

Mamine kondicije su tu već bile pri kraju. Prešavši mostom preko Tibera našli smo, s pogledom na Santa Maria della Pace, izvrsno mjesto za ručak, kao i odličan sam ručak, ne skup. Tu smo se odmorili, uživali...Ja sam gledao u kružno pročelje Santa Maria della Pace (Marije od Mira), koju sam poznavao još u vrijeme učenja baroka, kao student. Remek djelo Pietra de Cortone. U ono vrijeme nisam poznavao niti vjeru, niti talijanski jezik. Ali baroknu arhitekturu da...

U planu je za taj utorak još bio posjet Piazza di Spagna, zajedno s obližnjom ulicom gdje smo željeli posjetiti jednu od poznatih galerija, čijeg sam voditelja, galerista, obavijestio da dolazimo i on je znao za mamino slikarstvo i izložbu. Mama međutim više nije mogla, pa je sa Silvom ostala u jednom kafiću, dok smo Tanja i ja na brzinu to obavili, sastali se s galeristom, posjetivši pri tome još dvije galerije i sklopivši kontakte.

Mama i Tanja su se oduševile piazzom di Spagna, ali morali smo se vratiti u samostan. U planu je bila posjeta (autobusom) hodočasničke bazilike San Lorenzo fuori le Mura, koja je trebala biti sedma i posljednja za dar Vjere. Ali mama to nikako nije mogla. Ako se uzme da dan prije nismo autom pogodili put za San Sebastijano (kroz portu Latinu), ispada da smo posjetili pet bazilika, a da smo molitve izrecitirali samo u one četiri, unutar zidina.

No, ipak smo bili zadovoljni, jer smo te relacije promatrali podređujući se mami. Nevjerojatno lako sam obavio povratak s Tanjom i mamom u samostan podzemnom željeznicom. Jedan mladi Rimljanin mi je na mobitelu pokazao kojom linijom da idemo i gdje da presjednemo i začas smo opet bili kod Koloseuma. Silva je postala da posjeti Keats-Shelley kuću i još crkve na Aventinu.

Passione, Cristo, la vita

MAJA DOLENČIĆ in MALEŠEVIĆ

Maja Dolenčić in Malešević

(1936.), pittrice croata, proviniente dal nord della Croazia, l'anno 1960 era lauerata nella Accadèmia di belli arti in Zagabria, in classe del grande maestro prof. Ljubo Babić. Fin dalle prime mostre crea un mondo figurativo riconoscibile sul qual scrivevano quasi tutti critici dell' arte croati senza distinzione. Con una trentina delle mostre independenti e un centinaio colletive in Croazia e estero, lei ha chiuso un circolo, sino al più recente ciclo passionistico, cristologico, quale era esposto in Museo Mimara («Louvre croato») in marzo 2013, e dal qual un parte si ora presenta in Roma.

Cinquantenario della creazione artistica Maja ha segnato 2010 con una mostra retrospectiva in Zagabria, quando riceveva una grande monografia (autore prof. Stanko Špoljarić), dopo che 2011 seguiva la seconda parte della retrospectiva con uncora una mostra anche in Zagabria, quando aveva una piccola monografia (edizione tascabile) nelle sei lingue (tra quale anche italiana).

Lei dimorava in Parigi 1973, un viaggio di studio, mentre l'anno seguente, '74, viaggeva con il marito Duško, pure un noto pittore croato, nella Firenza, dove e rimasta entusiasta con Botticelli. C'è il primo contatto con Italia (Quattrocento) di lei, dopo che dipinge prime Madonne. Ha ricevuto più delle premie nelle mostre e saloni in ambito artistico di ex-Jugoslavia.

Dal 1976, con la famiglia in cui tutti sono artisti, vive e crea nella casa con studio in Šalata, un quartiere di Zagabria, dove durante ultimi ottanta anni hanno ricevuto suoi studii artistici noti pittori e scultori croati. Con uno di loro, scultore Zlatko Čular, Maja ha presentato sopradetto ciclo passionistico-cristologico, qual adesso è completato nel contesto della Università Pontificia Salesiana in Roma con ciclo Angeli di nostro tempo, qual era nato intorno di Giubileo 2000, con pastelli noti: Santa Porta e Angeli sopra Vaticano. La mostra nella biblioteca don Bosco dimostra anche alcuni pastelli dagli anni noventa, come Lenzuolo di Veronica I, così che quest' ventinaia dei disegni erano anche creati nel arco di ventinaia anni, fino dalla guerra in Croazia. La connessione con l'Italia sottolineano anche pastelli con la figura di San Francesco di Assisi, come due variante Lenzuolo di Veronica, quale sono mistiche in senso che Dante Alighieri durante l'Anno Santo 1300, nella basilica di San Pietro, vedeva un pellegrino croato come ammira la impronta della faccia di Gesù sopra il lenzuolo (così che leggiamo in Paradiso).

Alla così fatta mostra abbiamo aggiunto alcuni disegni della figla di Maja, Tatjana (nata 1964, pure pittrice, laureata nella classe di prof. Đuro Seder) dal ciclo San Pio della Pietrelcina (ilustrazioni per libro), come un disegno-pastello del defunto marito Duško (1935-2008), con la tema di Ana Franc: sua piu nota allegoria del spavento guerresco. Così questa mostra di Maja assume di nuovo un po la impressione famigliare, e lei è completa quando si apprende che figlio di Maja, scrittore Bogdan, con i Salesiani in Zagabria (don Stjepan Bolkovac), nella chiesa di Maria Soccorritrice, era creato 2001 il teatro cristiano croato (presentazione della teodrama che incomincia proprio con sopradetta citazione dal' Paradiso dantesco.) Inoltre se prepara libro Diario di Roma, qual nota impressioni della città Roma e l'Italia dalla '94. Di là conessione con Passionisti romani, e pastello San Gabriel dell' Addolorata, qual Maja porta anche sul quest pellegrinaggio nel Anno della Fede.

Questa mostra testimonia di unità specifica del mondo pittrice-disegnatore e religiosità profonda, quale ha creato molte opere per le chiese, e quali pitture, disegni e ritratti se possono trovare nella proprietà privata e collezioni dalla America sino Australia, Svizzera, Polonia. Un disegno è nella collezione della casa Giovanni Merz in Roma.

Artisti dalla Croazia, Passione di Cristo – e la città di Roma
Bogdan Malešević

Sin dal 1991, a ricordo dei sanguinosi anni spesi per la libertà della Croazia, la metropoli croata di Zagabria ogni anno ospita una serie di eventi legati all'arte ed alla cultura che vengono presentati sotto il nome comune di Patrimonio della Passione, durante il quale vengono organizzati eventi di vario tipo: mostre, concerti, esibizioni corali di melodie locali e tradizionali, spettacoli, recite, discussioni, ed inoltre vengono assegnati dei premi attraverso cerimonie che hanno luogo in gallerie d'arte, chiese, musei, e nel Palazzo Vecchio del Municipio. Il filo conduttore di tutti questi appuntamenti è il Mistero cristologico della passione, il Mistero della Passione e della Risurrezione.

Quest'anno si è inaugurata la 22ma edizione del Patrimonio della Passione e la cerimonia in Mimara era affiancata dall'inaugurazione della mostra La morte e la Risurrezione di Cristo ad opera dello scultore Zlatko Čular e della pittrice Maja Dolenčić-Malešević, ambedue provenienti dall' area zagabrese di Šalata, accompagnata dal commento dell'accademico Tonko Maroević, incentrato sull'espressione artistica inerente al mistero cristologico e mariologico.

Nei disegni a pastello di Maja Dolenčić-Malešević, Maroević fa notare un'empatia speciale, una compassione, una „certa umiltà francescana“, data la sensibilità caratteristica delle opere della pittrice, dai suoi inizi attraverso il ciclo degli Angeli dell'anno 2000, fin all'odierno ciclo cristologico a pastello.

Giungendo a Roma da pellegrino assieme a mia madre e sorella in occasione dell'Anno della Fede, penso come il destino della nostra famiglia in quanto uomini, credenti e artisti, ed ora anche di una parte degli artisti di Šalata (le cui opere abbelliscono numerose chiese e spazi sacrali in Croazia, Bosnia ed Erzegovina ed altrove) - ha tanti legami con la città di Roma, perfino nello spasso nei Musei Vaticani stiamo portando con se l'ontologica espressione artistica del spirito croato, legato alla passione ed all' ecumenismo nei confronti d'Europa e dell'Ovest ed Est.

Mia madre è l'autrice del ritratto della Serva di Dio suora Ana-Marija Marović che si trova nella cappella vescovile di Kotor in Montenegro, di Serva di Dio Madre Klaudia, suora orsolina croata che ha dedicato la sua vita alla conversione della Russia, la cui causa di beatificazione è in corso, e della Via Crucis in tecnica smaltata situata nella chiesa del seminario a Šalata…

È vivo il ricordo dell'entusiasmo di madre quando da giovane artista aveva visitato la città di Firenze, e le sue impressioni, uguali a quelle provate da me durante il soggiorno romano, quando in modo speciale ho vissuto il carisma passionista di San Gabriele, del beato Lorenzo Salvi, membri d'un ordine italiano...

Si tratta di un dialogo spirituale tra la fede e l'arte, tra Zagabria e Roma, vissuto profondamente, come se fossimo dei pellegrini che vengono a Roma sulla nave da Loreto…

Ci ringrazimo ai Salesiani, al nostro amico don Stjepan Bolkovac cui ci ha raccomandato al prof. don Josip Krpić, grazie a don Josip per la buona volontà e l’idea della biblioteca don Bosco – finalmente grazie ai Fratelli Salesiani dalla stessa Biblioteca perchè hanno concèsso il lugho, proprio nel ambito delle feste di Spirito Santo, Maria-Madre della Chiesa, e poì Maria Soccorritrice stessa…

Traduzione: Verona Ćurić

Elenco dei disegni-pastelli:

1. Accettazione della Croce, 1999.

2. Lenzuolo di Veronica II, 2013.

3. Rivelazione del Cuore di Gesù e Cuore di Maria, 2013.

4. Gesu incontra la Sua Madre, 2013.

5. Gesu cadde sotto il Croce, 2013.

6. Emaus, 2013.

7. Gethsemani, 2013.

8. Maria e Giovanni sotto Croce, 2013.

9. Fiamma della candela, 1997.

10. Donna con il mazzo, 1991.

11. Santa Porta, 2000.

12. Tempo dei frutti, 2003.

13. San Francesco con ucelli, 2011.

14. Angeli sopra il Vaticano, 2001.

15. Angelo della Pasqua, 1999.

16. Lenzuolo di Veronica I, 1994.

17. Angelo della Consolazione, 2000.

18. San Gabrielle dell' Addolorata, 2013.

Passione, Cristo, la vita

Inaugurazione della mostra di

Maja Dolenčić in Malešević (Zagabria, Croazia)

21 maggio 2013., lunedì, ore 19

nella biblioteca della Università Pontificia Salesiana,

Piazza dell' Ateneo Salesiano 1, Roma

(Munizipio IV, Nuovo Salario, nella zona Val Melaina)

(con la presenza dell' autrice)

---------------------------------------------------------------------------


Bruno je uokvirio pastel za Benedikta XVI.


Maja, Tanja i Silva pred brodom u splitskoj luci.


Maja i Tanja pred fontanom u Loretu.


Maja i Tanja ulaze u Nazaretsku kućicu, Loreto.


Susret s ocem Piom kraj Nazaretske kućice, Loreto. Tanja u Rim nosi 4 crteža na temu pasionizma oca Pija.


Postavljanje izložbe u knjižnici don Bosco. Izložba počinje s dva crteža oca Duška: gore je croquis Maje, a dolje skica-pastel za Anu Frank. Ispod je na postolju Duškova monografija otvorena baš na reprodukciji remek djela, ulja na platnu Ana Frank.


Aranžman crteža Duškovih, Majinih i Tanjinih na bijelim panoima knjižnice don Bosco je zamisao don Josipa Krpića.


Pastel Anđeli na Rimom je u središtu postava izložbe.


Pater Miguel, vikar Pasionista, porijeklom Meksikanac, s darom Majina pastela Sv. Gabrijel i Želosna Gospa, i s monografijama


Vrtovi samostana Pasionista na Celiju.


Samostan Pasionista na Celiju gdje su odsjeli Maja, Tanja i Bogdan.


Prvi susret s Trgom Sv. Petra, koji je krcat pripadnicima katoličkih pokreta.


Tanja na trgu Sv. Petra.


Maja s Tanjom na Berninijevom mostu pred tvrđavom S. Angelo.


Majka i kćerka na Piazza Navona.


Maja pred Berninijevom fontanom.


Umjetnice pred Berninijevom fontanom.


Fontana di Trevi.


Tanja ispred Fontane di Trevi.


S. Maria in Navicella, na Celiju.


Porta Santa Maria in Navicella s grbovima dvojice papa.


Ulaz u kompleks Pasionista na Celiju.


San Stefano Rotondo, Celij.


Prizori mučeništva (freske) u San Stefano Rotondo.


Mozaici unutar svetišta Santa Maria in Navicella. Majka Božja s Djetetom i Apostoli s lijeva i desna. Ikonografija koja prethodi Majinoj Mariji; Majke Crkve.


Starorimske ruine unutar kompleksa Pasionista na Celiju.


Prekrasni vrt samostana Pasionista.


Maja, Tanja i Silva unutar Scale Sante, kraj statue Pia IX.


Treća hodočasnička bazilika, Santa Croce in Gerusalemme.


Stup s Bezgrešnom, ispred četvrte hodočasničke bazilike, Santa Maria Maggiore.


Hodočasnica Tanja ispred četvrte po redu bazilike koju je posjetila.


Salus Popoli Romani, ikona zaštitnica Rima unutar Mickeangelove kapele, kojoj se divila Maja.


Mozaici u apsidi: Krist Kralj kruni svoju Majku; Santa Maria Maggiore.


Palazzo Barberini, prva galerija koju posjećuju Tanja i Maja.


Peta bazailika koju hodočasnici posjećuju: San Paolo fuori le Mura.


Puzanje na koljenima stepenišem Scale Sante.


Dvije slikarice-hodočasnice u dvorištu San Paolo fuori le Mura.


Portreti papâ na arhitravima bazilike.


Kupola apside s mozaicima, San Paolo.


Klaustar sa zdencem u samostanu Pasionista.


Vatikanski muzeji: glava psa i ljudsko tijelo, staroegipatska skulptura.


Vatikanski muzeji: glava lava i žensko tijelo.


Vatikanski muzeji, staroegipatska skulptura.


Vatikansku muzeji: staroegipatska zmija.


Pogled na Rim iz Vatikanskih muzeja.


Dvije umjetnice u dvorištu Vatikanskih muzeja.


Vatikanski muzeji: dvorana sa životinjama.


Velika masa u dvoranama Vatikanskih muzeja.


Pogled kroz prozor Vatikanskih muzeja: da li se to vidi zgrada u kojoj boravi Benedikt XVI., Mater Ecclesiae?


Tapiserija koja predstavlja talijansku i hrvatsku obalu.


Apostolska palača.


Rouault u Vatikanskim muzejima


Maja pred Rouaultom u Vatikanskim muzejima


Chagall koji se svidio Tanji.


Umjetnice hodočasnice na odlasku iz samostana Pasionista


Asizi:Maja ispred skulpture Franje s vukom


Umjetnice u Porcijunkuli.


Umjetnice ispred Porcijunkule