Jedan umjetnik u žrvnju politike – kao žrtva politike

(Predgovor za knjigu Demo(n)kracija Duška Maleševića)

Bogdan Malešević

“Maja, nisam izdao HDZ.”

Već smo bili zapazili u predgovoru za Teoriju umjetnosti Duška Maleševića da je struktura njegova djela trojstvena, to jest da se sastoji od slikarskog djela – teorije umjetnosti – meditacije o društvu (politici). U Dušku se dakle susreću osobe koje je on doista živio: akademski slikar (umjetnik) – profesor teorije umjetnosti – političar (su-utemeljitelj HDZ-a 1989., poslije dopredsjednik grada Zagreba i aktivni sudionik u stvaranju Hrvatske).

Ako je tako (a tako jest), onda pojava ove knjige Demo(n)kracija (Smrt demokracije), krajem 2011., nakon što je 2010. u Biblioteci jednog slikara tiskana Teorija umjetnosti, a 2009. Duškova likovna monografija – predstavlja završetak hommagea 2008. preminulom Dušku i trodjelnoj strukturi njegova djela, tri godine nakon smrti.

Prije nego što objasnimo od čega je ta knjiga sastavljena, izrecimo neka uvodna razmišljama iz aspekta predizbornog amoka koji se upravo sada, u drugoj polovici listopada 2011. počinje zahuktavati u Hrvatskoj (HDZ – Kukuriku koalicija!, praćeno suđenjem Države HDZ-u i Sanaderu), a nakon što je Duško već 3 i pol godine tjelesno mrtav (iako itekako živ).

Ja, njegov sin, čuo sam danas od majke, u razgovoru tijekom prijepodneva, kako je Duško u bolnici, u danima neposredno pred smrt nekoliko puta ponovio njoj, supruzi:

“Maja, nisam izdao HDZ.”

Time je pokazao da ga je mučilo kako bi netko ikada mogao pomisliti da je on “izdao HDZ”. Iako je danas posve jasno (pa i iz duhovnosti ove knjige) da je HDZ izdao jednog od svojih utemeljitelja (donosimo na kraju knjige i pogovor teologa Ivice Jurjevića Duško barakaš, aludirajući na stvaranje HDZ-a u tzv. “baraci” na Jarunu) – Duška je do pred smrt pratila bojazan da ne bi ispalo kako je, nasuprot, on “izdao” HDZ. Ustvari, baš činjenica da je ta bojazan izašla van prvi puta u intimnom susretu sa suprugom neposredno pred smrt – dokazuje da Dušku nije bilo stalo što će misliti u “javnosti”, nego što doista jest, odnosno što Bog misli. Jer očito se radilo u dubinskom ispitu njegove savjesti, koji ispit, gle čuda, kao i kod Tina Ujevića, nije samo njegov osobni ispit, nego i ispit savjesti Hrvatske nacije. (Pomišljamo ne bez razloga i na nedavni govor Papin u HNK-u o savjesti.)

Danas, pogotovo za mene kao njegovog sina, i našu obitelj, užu, širu, naše pratitelje i štovatelje – tijek ove priče je sasvim jasan. On nije zamagljen, niti zbunjen, niti, kao što danas vele ljevičari, nije “siv” (kao da ne postoji crno i bijelo jasno razlučeno, nego je sve nejasno i preljevajuće-mutno).

Svodi se na sljedeće:

Duško nikada nije bio u politici1, sve do 1989. kada se na Istoku Europe zbila baršunasta revolucija, ili revolucija svijeća: dakle kada je u jednom danu u Rusiji iščezao komunizam. Duško je gledao što se zbiva, te mi je jednom pred televizorom bio rekao: “Bogdane, živiš u vremenu velikih događaja.” Osjećalo se da ti događaji zahvaćaju Hrvatsku. Duško je bio uzbuđen. Tada, ’89., nazvao ga je pjesnik Dubravko Horvatić, i rekao plamteći, glasa drhatava poput buktinje:
“Duško! Dođi danas u Društvo književnika. Večeras je naša večer.”

A čija je to večer bila?

Nitko nije znao. Bio je to plamen u dušama, a moja majka, ja, i toliki naši prijatelji, ni dan danas ne mislimo da se radilo o politici. Za nas, bio je to Duh Sveti: koji će rastopiti komunizam. Ali, bilo kako bilo, te večeri u Društvu hrvatskih književnika, sastali su se dr. Franjo Tuđman i ostali, među kojima i Duško. Dogovoreno je utemeljenje nove stranke, koja za nas nije bila stranka: bila je to razljevajuća plima hrvatskoga bitka, ontološki val, koji je pobjedonosno zahvaćao sve, dakle ono što je UDBa, kao direkcija “stvarajućeg globalnoga totalitarizma” nastojala ugasiti pola stoljeća.

Vrativši se kući, uznemireni Duško pitao je svoju suprugu Maju:

“Da li da uđem u politiku?”

Maja, koja se uvijek povlačila iz javnosti, iz pokreta vanjskoga ­svijeta, koja je, kako reče likovni kritičar Josip Depolo, “zatvorila vrata svojeg ateliera”, odgovorila je spontano i začuđujuće neposredno Dušku: “Uđi.”

I tako je počelo, a odvijalo se munjevito: baraka u Savskoj, stvaranje HDZ-a, prvi demokratski izbori, Duškova nadmoćna pobjeda u izbornoj jedinici, plamen koji je zahvatio Hrvatski narod, raspad Jugoslavije, pad komunizma, pobjeda HDZ-a, a potom...rat i krv.

15. siječnja 1992. (priznanje Hrvatske) Duško je zaplakao. Vidio sam ga još samo jednom da plače: dva dana prije smrti, lipnja 2008. kada je čuo da su mi Srbi pravoslavci, književnici, dodijelili književnu nagradu Miroslav Krleža za životno djelo.

I ove emocije, pune zanosa i patnje, sreće i tuge, trajale su do bitnog datuma, 5. kolovoza ’95., oslobađanja Knina. U tom razdoblju, između ’89. do ’96. zbivala se priča Duška “političara”, zbivao se njegov život umjetnika koji živi politiku. Sve što se zbilo poslije ’95., predstavljalo je razočaranje u progresiji, a poslije 2000. – križ, agoniju, mučeništvo, smrt. Među tim polovima pisana je Demo(n)kracija (Demokracija – Politika). Ustvari ona je pisana – nakon svega.

Ako se sada vratimo na Duškovo presmrtnu izjavu supruzi, koja mu je dala blagoslov za ulazak u “politiku” (“Nisam izdao HDZ”) – jasno je da je Duško mislio na svoje razočaranje HDZ-om oko godine ’95. pa nadalje (kada ga je nekoliko puta zvao kasniji drugi predsjednik Hrvatske, snubeći ga na svoju stranu, a čemu se Duško, uprkos trenutne prvotne zavedenosti, odmah potom opro2 da bi se poslije Tuđmanove smrti, u desetljeću nakon 3. siječnja 2000., sve više otrežnjavao i sve više ponovo vraćao onome za kojim je pošao ’89.: Tuđmanu. U Tomčevoj političkoj aporiji Prvi – Drugi hrvatski predsjednik, klatno Duškove naklonosti obilato se naklonilo, i potpuno, prema onome s kojim je i utemeljio HDZ ’89.

Od 2000. do 2008., pišući Demo(n)kraciju, razumio je, u slapovima refleksija i promišljanja, tko je, i zašto, i radi čega, i kako, rušio onu prekrasnu avanturu koja se zvala Hrvatska na valovima Duha Svetoga: ’89. do ’95.

U tom smislu predsmrtna rečenica: “Maja, nisam izdao HDZ”, ustvari je značila: “Maja ja nisam izdao onu Politiku za koju si mi ’89. dala blagoslov”, ili “Ja nisam izdao HDZ iz razdoblja ’89.–’95.” Jedino ta “Politika” živjela je i dalje gorjela u njegovom srcu, jer on nije bio kalkulator, potajni karijerista, racionalist pun sebe-koristi, onaj koji iz grma gleda tko će pobijediti pa onda stupa na scenu, izdajnik, konačno izrod (kako reče nedavno kardinal vrhbosanski Puljić na Mariji Bistrici: “Ne budite izrodi.”) i slugan tuđinaca, oslonjen na tajne službe, pred kojima se Matoš gadio – ne, on je bio emocija i srce, sin naroda kojeg je držao neslomljivim, ponosan na korjeniku uskoka koji su se u 16. stoljeću iz senjske krajine doselili na Žumberačku goru.

U mrežama koje politike se Duško bio zapleo (jer po sebi nije imao “kvalitetu” lukavosti i pritajnosti) pokazuje i ova knjiga, koja je prestala biti pisana u času njegove smrti u bolnici Merkur2, i u času kada se general Čermak pridružuje generalima Gotovini i Markaču u Haagu.

***

Očito je dakle da Duško razlikuje pravu demokraciju, od lažne demokracije, kao što se primjerice u suvremenoj teologiji-mistici uobičajilo sve više razlikovati pravi od lažnoga ekumenizma. Duško u svojim meditacijama ne spominje primjerice talijanskog svećenika don Sturza, začetnika demokršćanstva u Italiji, jer konačno, on don Sturza nije poznavao, za razliku od mene, njegovog sina, koji je demokršćanstvo proučavao u Rimu ’94., uspoređujući njegove tekovine i povijest s utemeljenjem i razvojem HDZ-a. Kada sam bio u Rimu ’94. mediji bijahu pretrpani skandalima s demokršćanima, koji su gubili vlast. Već sam onda znao da su ti skandali podmetani desetljećima unatrag, od tajnih službi, kao što sam i znao da će jednom sam HDZ doći na metu. I baš dok ovo pišem, televizija javlja da se okupio HDZ na čelu s Jadrankom Kosor, i da je tema početak istraživanja HDZ-a od strane USKOK-a. Podsjetilo me to na Rim ’94. i demokršćane “pred licem Pravde”, iako sam i onda znao da to nisu demokršćani iz don Sturzova vremena, dakle da se ne radi o stranci koja je ostala vjerna utemeljitelju (kao i da ima ubačenih rovaroša i agenata među demokršćanima).

I upravo je karakteristično da je gđa Kosor u tom trenutku objave djelovanja USKOK-a, izjavila da HDZ “proživljava teške dane, i da, ako treba, vratit ćemo se u baraku na Jaranu.” (Poslije će Đuro Perica, vele mi, replicirati kako ona “niti ne zna gdje je baraka na Jarnunu”, a to ne citiram iz neke zločestoće, nego kao jednu spoznaju koja je ak­siom: o neophodnosti da se slijedi karizma otacâ i utemeljiteljâ, ako se želi stvar dovesti do kraja u Božjim očima – budući su neprijatelji u svojoj zloći suviše jaki.)

Samo se nije pitala, hoće li tamo naći utemeljitelje, jer prvi koji je bio zgažen i izbrisan iz barake na Jarunu, bio je baš pisac ove knjige, Duško Malešević (vidi malo dalje), čovjek koji je HDZ-u dao ime. Dobro je osjetila gđa Kosor da se u teškim vremenima ugroženog javnog djelovanja, treba vratiti na početak – ali malo se mislilo, u časovima slave, na one koji su HDZ-u dali život: očeve.

Tako je Duško, akademski slikar i profesor slikarstva i teorije umjetnosti, jedan od utemeljitelja HDZ-a i pobjednik na prvim hrvatskim demokratskim izborima – uvidio da je demokracija ustva­ri demono-kracija, ukočeni oblik natdržave regulirane policijom, koja batina vlastiti narod, te da oni prvi izbori ustvari nisu bili “de­mokratski”, nego je to bilo razbijanje isplaniranog sustava-sistema iz svjetlosti koja se iznenada upalila u dušama na Istoku Europe, iz revolucije svijeća.

A kakva je to bila Svjetlost?

Svjetlost koja nema veze s totalitarizmima i kolektivizmima punim špijuna (kontrole) ovdje dolje. Nije čudo da dan-danas u komunističkoj Sjevernoj Koreji medijski totalitarizam uz pomoć sveprisutne tajne službe narodu ne da da sazna kako je 1990. na Europskom istoku (posebno Rusiji) komunizam iščezao u jednom danu. Taj slučaj jasno daje do znanja čega se boje ne samo azijatski komunisti, nego i čega se boje zapadni “demokrate”.

Svjetlosti u čovjeka, u naroda. Ali ne Lucifereove svjetlosti, nego – Božje svjetlosti, jer još u 10. stoljeću Sv. Simeon Novi Teolog imao je viđenja Boga kao Svjetlosti.

Duška je revolucija svijeća privlačila kao pluralizam svjetlosti, i oslobođenje od središta vlasti, jer je vjerovao u Svijet (kojeg ponekad piše velikim slovom) poput Teilhard de Chardina, iako je vjerujući u Svijet, sve manje vjerovao u američki “slobodni svijet” i demokraciju. U tom smislu ispravno je početak procesa demokracije postavio u drugu polovicu 18. stoljeća, u Francuskoj i Engleskoj.

***

Nije slučajno da se ova Duškova knjiga o Politici s Demokracijom kao uvodom i temeljem, sprema u času predizbornog amoka u “Hrvatskoj” krajem 2011., kada stranka u čijim je Duško temeljima, HDZ, doživljava teške trenutke. Zapravo, svatko zna da HDZ 2011. nije legitimni baštinik HDZ-a iz devedesetih, te treba biti vrlo mudar i prosvjetljen pa shvatiti koji su to grijesi HDZ-a nakon Tuđmanove smrti, i nakon 2000. godine, a koji su doveli do takov strašnih iskušenja i patnji one ideje i prakse zajedništva naroda koje smo iskušavali početkom devedesetih, a što ne samo u Sjevernoj Koreji, nego i sred Europske unije ne želi znati na putu ulaska u Uniju.

Sigurno da je grijeha bilo i prije 2000., ali nipošto tako teških kao što je prodavanje suverenita u krvi rođene nacije dopuštanjem sumnjivim organizacijama i službama da iz prikrajka sve režiraju (zapravo, desilo se to u vremenu “Koalicije”, a potom je, 2003., ’novom HDZ-u’, u kojega su već mnogi bili ubačeni, dozvoljeno da bude ’na vlasti’ sve do ovih teških trenutaka danas...), a potom glumljenje “nastavka politike HDZ-a”, iako je jasno da bez suvereniteta i s jačanjem vladavine banaka i nadnacionalnih struktura, institucija, HDZ, kao fenomen s početka, više ne postoji.

Ova teška i ogromna drama prelomila se u duši Duškovoj, zato je pred smrt svojoj supruzi ponovio nekoliko puta: “Maja, nisam izdao HDZ.”

To, da Duško nije izdao HDZ, danas je jasno ne ovdje dolje, nego tamo gore, kod Boga. Čak cijelom narodu, pa i katoličkim medijima, nisu do kraja jasni ovi odnosi3, i zato je odlično što je Duško napisao ovu knjigu. Možemo ići toliko daleko (a to je već više teološka nego politička spoznaja) pa naslutiti da “HDZ” proživljava tako teške dane jer je karizmu koju su tom pokretu dali utemeljitelji, iznevjerio prezrevši pravi duh utemeljiteljstva. Nisu utemeljitelji samo “ratni zločinci”, ima među njima izvanrednih duhovnikâ, intelektualacâ, karizmatikâ, prorokâ, koji su baš zato prešućeni... Prema tome, zgazivši i Duška, u smislu kao da je ona “baraka na Jarunu” nešto što nije bitno, nego je bitno ono što dolazi poslije (primjerice ministar zdravstva i socijalne skrbi Milinović, iako itekako treba dokazati koje su to duhovne karakteristike tog gospodina po kojima bi on, toliko uspješan, ustvari pripadao HDZ-u? – ovdje valja samo dodati da je zahvaljujući Dušku nastala bolnica u Krapinskim toplicama, i da je pomogao nekoliko bolnica u Hrvatskoj...) – ovaj “HDZ” se oholo uspravio nakon “ponovne pobjede” na demon-kratičnim izborima spram vjetrometina globalnoga Zla, nemajući u sebi blagoslova, iako ga žudeći.

Nije dano svakome da sjedne među utemeljitelje Hrvatske.

Da Duško tamo sjedi, pokazuje ovaj mučenički život, ovo djelo, i – ova knjiga.

***

Dovršavajući je, dopao mi je pod ruku članak novinara Davora Ivankovića u Večernjem listu (22. listopada 2011.) Nestali osnivači (HDZ-a), o popisu “55 utemeljitelja HDZ-a, 21 godinu nakon osnivačke sjednice na Jarunu, iz čega izlazi da je od tih “barakaša” na “vrhu ostao samo Šeks”...

Kupio sam taj Večernjak, u kojem se moglo pročitati i kako su čelnici Gradske plinare pljačkali nakon 2000., i kako je ubijen Gadafi – sa zanimanjem motreći kako Ivanković nabraja “osnivače, od Stjepana Babića preko Dalibora Brozovića i Hrvoje Hitreca do Nevena Jurice,..., i jedini kojega ne spominje jest moj otac Duško, o čijem sudjelovanju u najužem odboru utemeljivačke sjednice, i potom nadalje, imam dokumente u ostavštini, s mnogim drugim svjedočenjima (vidi i Pogovor knjizi, Duško barakaš od prof. Ivice Jurjevića). Ne samo da je sudjelovao, Duško je dao ime HDZ-u: “Neka se zove Hrvatska demokratska zajednica”. (!)

Da, baš čovjek koji će napisati knjigu o “smrti demokracije”, novoj stranci ostvarenja Hrvatske nezavisnosti i državnosti dat će ime: Hrvatska demokratska zajednica... Duškova knjiga o Demokraciji upravo pokazuje zašto je vjerovao u času stvaranja Hrvatske u epitet “demokratskoga” – i zašto se razočarao u realnosti Hrvatske nakon 2000., zajedno sa spoznajom o himbenoj laži demokracije.

Posljednjih godina sam mnogo razmišljao zašto tako brutalno, pokvareno izostavljaju ime mojega oca, kao da nikada nije postojao. Došao sam do zaključka da to nije slučajno. Od kojih je izvora novinar Davor Ivanković dobio podatke o utemeljenju HDZ-a? Od koga potječe izostavljanje samo jednog imena, i zašto?

Zaključio sam naposljetku da smo i moj otac, i ja, kao književnik sa silnom produkcijom – opasni, i da moramo biti brisani iz najnovije hrvatske povijesti. Slikarski opus mojega oca, 30 knjiga mojih Sabranih djela, dva utemeljena časopisa,.., itd.- trebaju biti izbrisani, u ovom slučaju iz temelja stvaranja Hrvatske.

Tim više, recimo glasno: slikar Duško Malešević je jedan od temeljnih stupova stvaranja Hrvatske. On sjedi među utemeljitelji Hrvatske. I to nije politička, nego mistička činjenica, u smislu u kojem je Jean-Pierre Péguy tvrdio da ljude ne razlikuje po tome jesu li “lijevi” ili “desni”, nego po tome jesu li mistici – ili nisu.

Među Duškovim dokumentima (u ostavštini) nalazimo i vjerodostojni popis utemeljitelja HDZ-a iz “barake”:

Šime Balen, dr. Krešimir Balenović, mr. Ivan Bobetko, dr. Dalibor Brozović, mr. Neven Jurica, Perica Jurić (student), Duško Malešević, Josip Manolić, Milivoj Slaviček, Petar Šegedin, Milovan Šibl.

U spomenutom tekstu Večernjakova priloga Obzor (novinar Davor Ivanković), Nestali osnivači, donesen je niz fotografija trinaestorice “prvaka“ HDZ, s rečenicom koja opisuje njihova zanimanje i društveni status, a kraj tog niza s fotografija je i Popis utemeljitelja (“Odlikovani Jarunski barakaši“) sa osnivačke skupštine 17. lipnja ’89. u prostorijama NK Borac na Jarunu, gdje je nabrojano čak 55 imena.

Ako sada usporedimo popis najužeg kruga utemeljitelja s dokumenta iz Duškove ostavštine, i popisa trinaestorice iz Večernjaka (i sa širim popisom od 55-orice), vidjet ćemo da se poklapaju svega njih 8 (ako izuzmemo dra Tuđmana: Krešimir Balenović, Ivan Bobetko, Dalibor Brozović, Neven Jurica, Perica Jurić, Josip Manolić, Milivoj Slaviček), dakle od onih 11 koji su na dokumentu iz Duškove ostvavštine nedostaju u Večernjaku trojica (3): Šime Balen, Petar Šegedin i Duško Malešević. Od te trojice, akademik Šegedin je na Večernjakovom popisu njih 55 nabrojan kao 38. (trideset i osmi), prema tome spomenut je, a konačni rezime jest da potpuno nedostaju samo dvojica:

Šime Balen i moj otac, Duško Malešević.

Od onih pak koji nisu na dokumentu najužih utemeljitelja iz ostavštine mojeg oca u Večernjakovom nizu 13-torice s fotografijama su: Stjepan Babić, Branimir Glavaš, Ćiro Grubišić, Hrvoje Hitrec, Milan Kovač, Ivan Vekić. Sigurno je da su među tim imenima značajna imena prvakâ u stvaranju Hrvatske, no ovom analizom ja želim istaknuti samo sljedeće:

Da su iz najuže grupe stvaratelja HDZ-a, u najprvije vrijeme, i kada je bilo najopasnije, izostavljena na javnom popisu samo dva imena: Šime Balena i Duška Maleševića. Prvoga gospodina ne poznajem dovoljno, a što se tiče mojeg oca, cilj mi je ovom knjigom, i ne samo njom, pokazati što je u praktičnom i duhovnom smislu utemeljiteljstvo (reagirati prvi, i meditirati nad svojim prvim korakom od tada pa nadalje) –a potom ostaviti svima da odgovore na pitanje tko je među tako širokim popisom, i zašto, izostavio samo i jedino baš mojega oca? (ako se izostavi Šime Balen).

Naime, čini mi se da baš izostavljanje, ubijanje po drugi puta (dakle laganje, velik grijeh) – pokazuje tko je Duško Malešević, jer ako se Večernjakov članak zove Nestali osnivači, onda je (uz Šimu Balena) Duško Malešević jedini koji je stvarno nestao, što je daleko strašnije od “nestajanja” onih čije je fotografije Večernjak donio, ili čija je imena nabrojao u proširenom popisu od 55.

Napunio sam 30 godina tog lipnja ’89., i već imao akademski stupanj magistra znanosti, i objavljenu svoju prvu knjigu Poetiku adolescencije, kada je moj otac Duško utemeljivao HDZ u “baraci”, pa znam da nisam lud, ili da haluciniram, odnosno da moj otac to nije činio, ili možda uopće nije postojao?

Da zaključim: možda je problem u tome što utemeljitelji HDZ-a ipak nisu nestali, odnosno možda je problem u tome što se danas “dominirajući” boje tih sjena s početkom devedesetih, kao što se vlastodršci u Sjevernoj Koreji godine 2011. toliko plaše sjena s početka devedesetih da su (sjerenokorejskim) medijima zabranili narodu išta o tome kazivati ili prenositi4.

Prema tome Nestali osnivači u skladu su s medijima Sjeverne Koreje. To je kao da meni osobno netko kaže da nisam postojao i kao čovjek i kao književnik i kao Hrvat ’89., i nadalje, te da ne postojim danas.

Doista, dominirajući u javnom životu danas, boje se Nestalih.

Oni ipak postoje...pa i u trenutku kada “nasljednicima” uzimaju nekretnine, zaključno sa samom “barakom na Jarunu”, koja također više nije u njihovom posjedu...(Što se “nestalosti” tiče, ona je realna samo medijski, u ’javnom životu’. Duško naime ima i nakon smrti štovatelje i prijatelje one vrsti koji nisu uvjetovani materijalnom koristi, nego vječnošću istine, pa me ne bi čudilo da to “nestalo” društvo Duškove baštine uskoro bude konkuriralo za odstrel, samo zato što predstavlja opoziciju galopirajućim ujedinjavateljima globalne Nad-države. Sam Duškov pogreb, koji je bio “skroman” i improviziran (nismo očekivali smrt), za razliku od po prilici istovremenog pogreba imenjaka Dušana Džamonja (vidi kasnije), nije dao nikakvu sliku o pravom stanju stvari u Hrvatskoj i realnoj važnosti osobe...)

Dušni Dan, Duškov imendan

Duška se sjećamo, da, najviše baš na Dušni dan, nakon posjete Mirogoju. Duško je volio Sve Svete, divio se Mudrosti koja ravna putevima naroda, Hrvatskoga naroda, volio je arkade, mirise i svjetlo svijeća, shvaćajući sve više da je to demokracija, jer je Bratstvo mistika, duša koje je osjećao Tin Ujević kao pobratimstvo u svemiru....”Tko kaže da narod ne zna kuda ide!”, znao je oduševljeno ponavljati hodajući sa suprugom, kćerkom, sa mnom, prema grobu naše obitelji, mrzovaljan na političke karikature i sluganske medije, koji nekoga žele voditi, a vodi slijepac slijepca.

Nakon smrti Tuđmanove, kada se sve srušilo, jedino što je dalje živjelo bijaše veličanstvena grobnica Prvoga predsjednika iza kupole crkve Svih Svetih. Tu je Duško volio završavati svoj ophod na Sve Svete, tu je završavao svoju molitvu za Hrvatsku, pred kojom je plakao 15. siječnja 1992., koju je ljubio više od samoga sebe. Tu, pred onim s kojim je u baraci u Savskoj ’89. novoj “stranci”, ustvari ne stranci, nego plimi Hrvatskoga Bitka, dao ime:
Hrvatska demokratska zajednica.

I tu, u predvečerje Svih svetih, prije nego što će kupiti, pred kapijom, tuljac kestena za sve nas, svoju obitelj – on je vjerojatno Franju Tuđmana pitao zašto su toj Zajednici dali ime Demokratska – jer očito je da demos-krateo – ili narod koji vlada – znači narod koji robuje onima koji demokraciju koriste da bi vladali svijetom, od Francuske, do Izraela, Afganistana, Pakistana i Japana, te koji pokreću ratove protiv jedinih koji su dovoljno muškarci da tu i takvu “demokraciju” raskrinkaju, koji su bili dovoljno svoji i Božji da žive bez nje.

I zasigurno, u toj molitvi, pred Hrvatskim grbom, ružama, krizantemama i ostatkom Franje Tuđmana, odnosno s Tuđmanom prosvjetljenim u Svjetlu Krista Kralja i Svih Svetih Duša – u onom svjetlu od Svjetla za kojim je Duškova duša čeznula – Duško je shvatio da je svakoj ljudskosti (“čovječnosti”) dakle politici, demokraciji, usud u mučeništvu, jer samo Mučenici stvaraju Kristovu Hrvatsku.

Sve što nije Hrvatska Mučenika, Kristova Hrvatska – nije Hrvatska. Otuda, shvatio je, da HDZ mora propasti, pred jačim, a to je lisičja Sila ovoga svijeta. Ono pak što ostaje jesu mistici, a ne političari. Mistici su stvoreni za teže stvari od pobjede, i za teže stvari od politike.

Shvativši to, Duško se smirio. Molio je za prijatelja Čermaka u Haagu, za Gotovinu, Markača, za ubijene i masakrirane u ratu, zajedno s nepreglednom vojskom sakupljenih oko Zaklanoga Janjeta u toj mističnoj noći Trijumfa Nebeske Hrvatske, kojoj pristupiti neće izrodi, izdajice i – demokrate.

Na Nebu, demokracije neba. Vidjeli su to Međugorski vidioci (“Nismo na Nebu ugledali nešto nalik demokraciji. Tamo gore je sve kao u kraljevstvu.”), a tajnim se službama ova spoznaja nije svidjela, još manje Međugorje koje uništava njihovu demokratsku prevaru više nego bilo koji svjetski fenomen. Ne sviđa se to niti Hilary Clinton, kada specijalnim avionom okružena Kontrolorima Svijeta putuje da Pakistana (gdje moli pred sufijskim hramom, a neki “talibani” bombama raznose tržnicu, dok ona u “ime demokracije” najavljuje rat “talibanima”, koje nitko nije vidio i vjerojatno neće, ako ne u nekom novom proizvodu američke industrije, nekom novom Rambou), i kada potom putuje u ime demokracije do Bliskog Istoka.

Nakon što je uronio u Istinu, u smrti demokracije, u rasap i patnju, – Dušku je preostalo još samo da preuzme sudbinu svih ubijenih i nestalih, da sam bude ubijen, da bude zgažen od umjetnika (kako veli Svebor Vidmar) – i sam uskrsne i od Boga primi mjesto među utemeljiteljima Hrvatske, kraj Prijestolja Zaklanoga Janjeta, slušajući onu vječnu Jessikinu priču iz Shakespearove romanse:

Ja vas volim, jer ste mnogo patili i mnogo podnjeli.

Bogdan Malešević, 2. studenog 2011.,
na Dušni dan, Duškov imendan

Fusnote

1 Iz njegove biografije znamo da ga je politika “okrznula” jedino ’73. kada je zabranjen njegov časopis LL poradi “crvene krave na naslovnici”, i kada je izbačen iz udruženja likovnih umjetnika.

2 Duško je u bolnicu Merkur ušao nekoliko mjeseci nakon posjeta Zagrebu svjetskoga vođe „demokratskoga i slobodnoga svijeta”, Georgea Busha. Okolnosti smrti su čudne jer je sve bilo gotovo svega nekoliko dana nakon što je liječnik rekao da se Duško vraća kući...

3 Više sam puta o tome pisao u časopisu Zlatno pero, i možda najviše tekstovi o generalu de Gaulleu koji se suprotstavljao ideji bruxelleske Europe Jeanna Monneta jesu tom prigodom korisni...

4 Reportaža o stanju u Sjevernoj Koreji reportera Šarića na Hrvatskoj TV pokazala je dokle može dovesti društvo potpune kontrole, ili drugim riječima, afirmacija Države koja se još ne zaklanja zapadnom “demokracijom” da bi prikrila svoju težnju pretvaranja svake individue u roba i broj. Žalosno je međutim da isto čini i “demokracija” kada joj se dozvoli da “osvoji” svaku zemlju.

Bio-bibliografija Duška Maleševića

1935. Rođen je Duško, 23. siječnja, u Kustošiji, zapadnom pred­­građu Zagreba. Otac je Rade Malešević (došao iz Podgraca u Banjalučkoj biskupiji) i majke Ane Dejanović, iz grko­katoličkog Žumberka. Žive na mansardi jednokatnice koju su dobili u najam od Židova.

1937.–1941. Majka dječaka daje časnim sestrama u vrtić, nakon što je primio grkokatoličko krštenje.

1941.–1945. Tijekom rata dječak pohađa osnovnu školu u Kustošiji, 19. lipnja ’44. u kustošijanskoj crkvi Nikole Tavelića prima Prvu pričest iz ruku kardinala Stepinca, što će pamtiti cijelog života. ’45. se obitelj sakrila u lugarevoj kući na Medvednici, izbjegavši pokolju od strane partizana. Ne samo to: dječak pamti bombardiranja, i ovo osjećanje straha bit će kasnije izraženo u Duškovim prvim ciklusima slika, najupečatljivije u Ani Frank.

1949. Profesor u kustošijanskoj osnovnoj školi, zapazivši Duškove afinitete i darove, kaže mu: “Ti buš u Primjenjenu...”

1950.–1954. Duško pohađa Školu za primjenjenu umjetnost u središtu Zagreba. Svakodnevno pješači od Kustošije do škole, gdje se s vršnjacima Josipom Biffelom i Vasilijem Jordanom takmiči u vještini crtanja. Već u toj dobi oni su najbolji crtači. Studira scenografiju kod scenografa Zvonimira Agbabe u HNK-u, gdje je napamet naučio arije iz Era s onoga svijeta. Ljeti odlazi na praznike u Žumberak, na selo, gdje pješači s ujakom Milošem i Pavlom, što će ostaviti traga ubuduće u njegovoj ljubavi za tu planinu, i svoju korjeniku “uskoka koji su u 16. stoljeću preselili na Žumberak”.

1954. Duško slika romantične Savske pejsaže, inspiracija mu je Stančićevo “tonsko slikarstvo”. Obitelj Malešević iz Kustošije seli u Črnomerec (I. Lole Ribara 50), u četverokatnicu.

1955. Završivši Primjenjenu (diplomski ispit položen od 13. do 17. lipnja), polazi prijemni ispit na Akademiji likovnih umjetnosti, gdje prolazi iz prvog pokušaja. Kod štafelaja susreće djevoju Maju Dolenčić iz Varaždina, buduću sup­rugu. “Ona nije bila crtač kao on, te je pala na prijemnom. Crnokosi stasiti dečko, crnih kratkih brčića, koji je međutim pušio, prohodao je s njom zagrebačkim galerijama, ulicama i izletištima, sve do Žumberka, pomažući joj da sljedeće godine prođe” (čemu su posebno pomogli posjeti zagrebačkoj Gliptoteci).

1956.–1957. Duško pohađa Akademiju u klasi prof. Otona Pos­tružnika. Njegova djevojka Maja, koja je prošla na ispitu ’56. je u klasi Ljube Babića. Maja, iz duboke katoličke obitelji, vrši vjerski utjecaj na Duška, koji se interesira za estetitku i teoriju umjetnosti – Konrad Fiedler i ostali.

1958. U Varaždinu 4. siječnja crkveno se vjenčaju Maja i Duško. Počinju živjeti u stanu u Črnomercu.

1959. 15. siječnju rađa se sin Bogdan, budući književnik.

1960. Maja i Duško odlaze u Beč, u posjet Majinoj obitelji. Duško u Kunsthistorisches Museumu zapaža Velázquezove Infant­kinje, od kojih će stvoriti svoj temeljni slikarski motiv-amblem (tzv. Lutkice). Dobiva diplomu akademskog slikara, 28. lipnja: završio je deset semestara na Alkademiji likovnih umjetnosti. Odmah nastavlja postdiplomski u Majstorskoj radionici Krste Hegedušića u Nazorovoj. Izlaže na ULUH-ovoj izložbi u Zagrebu svoja prva djela, koja mnogo preslikava u potrazi za sobom u umjetnosti, kako će poslije ispovijedati u Teoriji umjetnosti.

1961. Počinju prve izložbe s Majstorskom radionicom Krste Hegedušića. U Galeriji Dubrovnik, od srpnja do rujna, Duško je izložio tri svoja ulja: Buđenje forme, Intima, Usnula forma. Na izložbi u Beogradu (NOB u djelima jugoslavenskih umetnika) izlaže svoju čuvenu Anu Frank, koja potom putuje izložbama u svim glavim gradovima Republika i Pokrajina, te kroz nekoliko gradova Istočne Europe (Warszava, Prag).

1962. Izlaže u Slovenj Gradecu (Slovenija) s grupom MART, i u Holandiji (Shedam i Breda).

1963. Služeći vojni rok u Zrenjaninu, boravi u koloniji likovnih umjetnika u Ečkoj. Tu počinje slikati svoje Intimne topografije, a poznat je i noćni pjezaž Zrenjanina. Počnje svoj spisateljski rad (na koji ga je prislila punica Irma Dolenčić, kupivši mu Olimpijinu pisaću mašinu): prvi prilozi za Zrenjaninske novine, uglavnom osvrti na likovne izložbe.

1964. 11. kolovoza se rađa kćerka Tanja, buduća akad. slikarica. U Zrenjanin i Ečku dovodi Krstu Hegedušića. U rujnu je u Subotici otvaranje 12. izložbe slikara Hegedušićeve Majstorske radionice: Duško izlaže u tehnici tempera-ulje tri rada: Igre, In memoriam, Willendorfska tema. U Galeriji Ečka održava se 11. izložba slikara Hegedušićeve Majstorske radionice, od 4. do 20. listopada. Duško izlaže i na Prvom trienalu Jugoslavenske umjetnosti u Beogradu.

1965. Prva samostalna izložba Duškove supruge Maje, u Društ­vu hrvatskih književnika u Zagrebu. Duško izlaže na likovnom susretu u Subotici i opet u Slovenj Gradecu, gdje dobiva Specijalno priznanje za slikarstvo. Od 8. svibnja do 8. lipnja izlaže na 1. zagrebačkom salonu u Umjetničkom paviljonu (In memoriam) zajedno sa suprugom Majom. O njegovom slikarstvu piše Vladimir Maleković.

1966. Prva Duškova samostalna izložba u zrenjaninskoj Maloj galeriji. Predgovor je od Jurja Baldanija. Izlaže s Majom na 4. bijenalu mladih u Rijeci (Igre), i na Trijenalu jugoslavenskog crteža u Somboru. Bogdan polazi 1. razred osnovne škole Ivan Cankar u Črnomercu. Ubuduće će se Duško tu angažirati i likovnim radovima za profesore tijekom prvih razreda. Maja i Duško za svoj atelier u Selskoj ulici nabavljaju veliku peć za keramiku u kojoj peku keramičke tenjure (Duško tu pravi svoje reljefe ljubavnika) i rade nakit kao i stoliće u pečenom bakru (emajl).

1967. Na 6. likovnom susretu u Subotici-Palić izlaže Sat, kasni sat, a njegova supruga Stol s čipkom. Izlaže na 2. trijenalu Jugoslavenske umjetnosti u Beogradu.

1968. Ima drugu samostalnu izložbu, od 1. do 14. ožujka u Galeriji Kolarčevog narodnog univerziteta (tu je izložena Ana Frank, Vozni red, Ljubavna pjesma, te iščezla Vrteška). Na 3. zagrebačkom salonu u Umjetničkom paviljonu, od 8. svibnja do 8. lipnja izlaže Ljubavnu pjesmu, svoju dimenzijama najveću sliku. U listopadu na zagrebačkom Salonu mladih njegova supruga izlaže Štafelaj sa slikom, čiju će fotografiju Duško nositi u novčaniku do smrti (slika prikazuje njegov Vozni red na štafelaju, dakle njegovu sliku u Majinoj slici: sliku u slici.) Sina Bogdana vodi na klizanje na Šalatu, uskoro će ga upisati u klizački klub Medveščak i započeti sportsku karijeru.

1969. U Kairu (Egipat) izložena Duškova Topografija 17. travnja (iz ciklusa Intimnih topografija).

1970. Prvi puta izlaže Europu (na jubilarnoj izložbi ULUH-a, u studenom) koju će otkupiti Moderna galerija. U lipnju umire Duškov otac Rade.

1971. Od početka do kraja godine prati likovni život u gradu člancima u Večernjim novostima, s nekim majstorskim krokijima likovne kritike, poput onih o Josipu Račiću, Otonu Postružniku, Oskaru Hermanu..., što će poslije ući u Teoriju umjetnosti. Pokreće galeriju u knjižnici Vladimir Nazor, gdje njegova supruga u listopadu ima 2. samostalnu izložbu koju otvara Vlado Buzančić. Sina Bogdana nastavlja voditi na treninge na Šalati.

1972. Maja ima 3. samostalnu izložbu u Studiju galerije Forum. Duško se angažira na sportskom planu, otvaranje Doma sportova, Duško radi amblem za natjecanje Zlatna pirue­ta. Ljeti vodi Bogdana na klizačke treninge u Austriju, Graz. Bogdan osvaja juniorsko prvenstvo Hrvatske.

1973. Utemeljuje časopis o likovnim umjetnostima, LL, u srpnju, okupivši grupu značajnih likovnih umjetnika. Časopis doživljava 4. broj, poslije čega je ukinut poradi “crvene krave na naslovnici”. Duška zovu u komunističlku “Kockicu” ispitujući ga. Izbačen je iz Udruženja likovnih umjetnika. I dalje se angažira oko sportskih treninga Bogdanovih, vodeći ga u Graz, sudjeluje u organizaciji otvaranja Europskog prvenstva u umjetničkom klizanju u Zagrebu. Supruga Maja je dobitnica stipendije za studijski boravak u Parizu s kiparicom Marijom Ujević.

1974. Umire Duškova punica Irma Dolenčić u Rijeci, koja je svojom karizmom učinila mnogo za Duškovu obitelj. Maja dobiva nagrade na izložbama u Rijeci i Zagrebu. Na IX. zagrebačkom salonu Duško izlaže Proces II. Putuje s Majom u Firenzu.

1975. Duško dovrašava kuću s atelierom u Voćarskoj. Druži se s umjetnicima na Šalati. Počinje crtati i slikati ilustracije za Radost (list učenika osnovnih škola). To će se sljedećih godina nastaviti ilustracijama za Školsku knjigu (Oliver Twist Dickensa...). Bogdan osvaja juniorsko prvenstvo Jugoslavije u umjetničkom klizanju.

1976. Selidba iz Črnomerca u novu kuću na Šalati. Maja i Duško uređuju atelier. Dobiva povelju za naročite zasluge u raz­voju sporta i doprinos aktivnostima klubova SD Medveš­čak. Sin Bogdan piše pjesmu Interijer, posvećenu različitim umjetničkim svjetovima oca i majke.

1977. Duško se nastavlja bolje upoznavati s umjetnicima na Šalati i s isusovcima iz Sjemeništa, s kojima dogovaraju Majin Križni put u emajlu za crkvu.

1978. Nastaje Duškov Portret gospodina Vukadina. Ispraća sina Bogdana na put u Pariz. Poslije povratka Bogdan upisuje povijest umjetnosti i književnosti.

1979. Utemeljuje Galeriju Voćarsku u kojoj duhovno programatski ujedinjuje sve umjetnike sa Šalate. Povodom 100-tog rođendana Mirka Račkog Duško organizira Izložbu likovnih umjetnika mjesne zajednice Voćarska, 23. studemog. Kćer Tanja održava svoj kantautorski koncert na Dolcu u Zagrebu.

1981. Treća samostalna izložba u galeriji Josip Račić u studenom: izlaže monotopije s predgovorom Jurja Baldanija. O izložbi pišu Vladimir Maleković i Elena Cvetkova. Supruga Maja ima posjećenu izložbu u galeriji Forum.

1982. U galeriji Voćarskoj 10. ožujka piše programatski predgovor o umjetnicima kolonije Voćarska, s kojima se duhovno stopio.

1983. Urednik je kataloga za nizove izložbi u galeriji Voćarskoj. Piše predgovore za različite druge ozložbe kao za Likovne meditacije isusovca Aleksandra Barbalića, što pokazuje njegove kontakte s religioznom umjetnošću. To je vrijeme kada njegov sin Bogdan susreće Paula Claudela i piše diplomsku radnju o njemu, što utječe na Duška.

1984. Dalje se nastavljaju nizovi izložbi u galeriji Voćarskoj, Duško je urednik kataloga (Z. Rus: Umjetnost na stazama mutacije, Quido Quien: Rudolf Sablić). U svojem atelieru Duško slika ciklus Krikova (Psihomorfa). Kćer Tanja prolazi na prijemnom za Likovnu akademiju.

1985. U srpnju umire Duškova majka Ana. Prekrasni pogreb na Mirogoju, na grobu kraj židovskog groblja i Ruske pravoslavne kapele, uz grko-katolički obred isusovačkog svećenika i kipara o. Marijana Gajšaka. Na 19. zagrebačkom salonu izlaže prve Krikove. Počinje raditi kao profesor slikanja na Školi za primjenjenu umjetnost. U svojem atelieru drži školu slikanja i crtanja, koja će izrasti u poznatu “Malešević-Schule” kako ju je nazvao prof. V. Parać. Piše predgovor za izložbu kipara Ivana Lesiaka u galeriji Voćarskoj, ožujka-travnja. U travnju zove Vl. Malekovića da napiše predgovor za 1. samostalnu izložbu Duškovog velikog prijatelja kipara Josipa Poljana. Potom, u 2. polovici travnja organizira izložbu sedmorice umjetnika sa svojim temeljnim esejom Od prirode do identiteta, od identiteta do prirode slike, u kojem sabire prethodna iskustva i polaže temelje buduće svoje Teorije umjetnosti.

1986. Posvećuje se didaktičkom radu u Školi za primjenjenu umjetnost. Tu predaje Hrvoju, sinu Ivana Čermaka, s kojim sklapa veliko prijateljstvo.

1987. Kćerka Tanja diplomira u klasi prof. Đure Sedera. Duško prati Bogdana na Filozofski fakultet na uručenje diplome za magistra znanosti.

1988. Duško vodi Bogdana u Društvo književnika na susret s pjesnikom Dubravkom Horvatićem s rukopisom Poetike adolescencije, čiji je Horvatić recenzent. Duško organizira s prijateljem Ivanom Čermakom novu biblioteku, u kojoj će ’89. izaći Poetika adolescencije. Prva samostalna izložba kćerke Tanje u galeriji Vladimir Nazor.

1989. D. Horvatić naziva Duška najavljujući mu događaj u Društvu hrvatskih književnika: doći će Tuđman i biti će dogovoreno utemeljenje nove stranke. U baraci na Jarunu Duško je među prvim utemeljiteljima a Tuđmanu predlaže ime nove stranke: Hrvatska demokratska zajednica (HDZ). Oduševljen je zbivanjima na Istoku Europe. Pita suprugu Maju da li da uđe u politiku. Ona odgovora: “Uđi”.

1990. Duško pobjeđuje u svojoj izbornoj jedinici na prvim demokratskim izborima u Hrvatskoj. HDZ je pobijedio. Duško je u središtu događanja, Tuđmana zove “političkim genijem”. Paralelno predaje na Akademiji likovnih umjetnosti Teoriju oblikovanja i na Akademiji za kazalište, film i televiziju.

1991. Izbijanje rata u Hrvatskoj, Duško se angažira na mnoge načine, prisutnošću u HDZ-ovoj zgradi u Gundulićevoj. Upoznaje prijatelja Čermaka s predsjednikom Tuđmanom, radi naoružanja Hrvatske vojske. Bogdan objavljuje Tajni plamen svijeća, koji će utjecati na Duška filozofijom i tumačenjem događanja na Istoku Europe.

1992. Duško zaplače 15. siječnja: Hrvatska je priznata.

1993. Pomaže u obnovi kapele Sv. Ilije na vrhu Žumberačke gore. Postaje dopredsjednik Stare gradske skupštine. Pomaže umjetnike, Žumberak. Radi na stvaranju “Vijeća za Hrvatsku umjetnost”.

1994. Bogdan studira ekumenizam u Rimu; Duško je često s njime u kontaktu. Ivan Čermak je postao general Hrvatske vojske. Bljesak i Oluja, oslobođenje Knina

1995. Duško je odlikovan Spomenicom Domovinskog rata i Redom Hrvatskog trolista od dr. Franje Tuđmana. Dobiva priznanje i prigodom 5. obljetnice Dana državnosti. Sudjeluje u uspjelim prezentacijama književnih djela sina Bogdana u Staroj gradskoj vijećnici, pogotovo drame Orao slomljenih krila. Piše predgovor za izložbu svojeg učenika Svebora Vidmara u Švicarskoj.

1996. Duško osjeća kako stvari u političkom smislu ne idu dobro. Nije zadovoljan HDZ-om koji za njega više nije ono što je bio u početku. Za kratko ga zavodi Stjepan Mesić. Tu će početi Duškova unutarnja drama, koja će ga pratiti do smrti (“Maja, nisam izdao HDZ.”) Javljaju se problemi s vidom. Više ne može slikati, osim u obrisima.

1997. Još uvijek predaje na Likovnoj akademiji, u Školi za primjenjenu umjetnost, počinje u diktafon govoriti svoje misli o umjetnosti i politici. Sudjeluje u likovnom životu Zagreba. I dalje se druži s umjetnicima na Šalati, obilazi ateliere, prati nastajanje skulpure kardinala Stepinca za Krašić, u Poljanovom atelieru. Bogdan pokreće biblioteku Dvaju Srdaca.

1998. Bogdan pokreće časopis Zlatno pero, u svojoj 38. godini, koliko je imao Duško kada je pokrenuo LL. Duško je isprva uplašen, no poslije izlaska 1. broja je oduševljen.

1999. HDZ slavi 10. obljetnicu: Duško je odlikovan Spomen plaketom. Umire dr. Franjo Tuđman.

2000. Duško teško doživljava izbore 3. siječnja. S novim desetljećem ostaju mu razmišljanja o politici i umjetnosti, koja dalje govori u diktafon u svojoj sobi, s pogledom na og­romni žumberački bor ispred terase. Dolazi na zamisao da utemelji tvrtku za sađenje lavande s mladim rođakom Bojanom i nekoliko prijatelja. To će biti povod, kada dođe u kontakt s bankama, u potpuno otrežnjenje glede činjenice da je Hrvatska stvorena za Hrvate i Hrvatske obitelji.

2001. Sin Bogdan pokreće kršćanski teatar Teodramu croatiku.

2002. Maja ima izložbu u Ulrichu na temu Anđela. Bogdan joj radi knjigu.

2003. Duško polazi na svoj križni put. Po prilici u to vrijeme slika Lutkice koje iščezavaju, sve do Kristova Raspeća u tušu.

2004. Bogdan objavljuje Za sjedinjenu kršćansku Europu, posvećenu roditeljima. Duško teško doživljava sinovljev progon u “hrvatskim” medijima.

2005. U Fanaru, svibnja, Bogdan ima susret s Carigradskim patrijarhom Bartolomejem. Duško osjeća veličinu tog događaja. Tvrtka za sađenje lavande Trinia priznata je na Trgovačkom sudu.

2006. Izlazi roman Dva Svjedoka, u kojem se, makar u pozadini, pojavljuje Duškov lik u “ocu Simeonu”. Duško radi na nadogradnji kuće na Šalati, dalje je varan. Bogdan Tanji radi prvu likovnu monografiju, gdje se prvi puta cijela četveročlana umjetnička obitelj Malešević pokazuje kao obitelj s četiri opusa, čiji je otac Duško. Duško je time oduševljen i osjeća putokaz u društveno-političkom bezizlazju prodane i izdane “Hrvatske”. Tanja ima izložbu u Franjevačkom samostanu u Osijeku, a Bogdan organizira Maji izložbu u Švicarskoj (Buchs). Bogdan je već početkom desetljeća za­počeo s europskim pohodima; Duško mu asistira. Maja ima izvanredno posjećenu izložbu Anđela u Splitu.

2007. Krajem veljače Bogdan ima uspjelu prezentaciju u Beogradu, gdje u Domu vojske uspjeva da Anu Frank izvade iz depoa, tako da je Bogdan vidi prvi puta nakon ranog djetinjstva. Duško posjećuje s Bogdanom Ivana Čermaka u Krapinskim toplicama. Po povratku prolazeći kraj rodne kuće Prvog predsjednika u Velikom Trgovišću miluje Tuđmanovu bistu po obrazima, pokajnički. Preko Bogdana Duško se upoznaje s drom Zdravkom Tomcem i njegovom knjigom o dva hrvatska predsjednika. Duško je ganut što Bogdan ima probleme sa srcem, uslijed marginalizacije u “Hrvatskoj”. Pri pokušaju da nadogradi kuću na Šalati (zamišljajući na gornjem katu galeriju slika i arhiv umjetničke obitelji) dalje je šikaniran od “hrvatskih” institucija – te odustaje. Kredit koristi za uramljivanje vlastitih likovnih djela u svojem atelieru.

2008. Hrvatsku posjećuje George Bush, Bogdan putuje u Španjolsku i tamo čuje da je Duško u bolnici. Duško umire, 19. lipnja, u čudnim okolnostima. Dva dana prije smrti zaplače, čuvši da će u Beogradu od književnika pravoslavaca Bogdan primiti priznanje za životno djelo. Čermak je pozvan u Haag gdje će provesti tri godine.

2009. Duškova Mala retrospektiva u Galeriji Vladimir Filakovac, koju otvara Stanko Špoljarić. Stanko Špoljarić Duška naziva “velikim slikarom”. Ipak medijski odjek nije velik. Tiskan roman Cvijet bola gdje je “otac Simeon” rađen po Duškovu liku. Dušku, kao i supruzi Maji, izlazi likovna monografija, čija je prezentacija na dan Duškove smrti na Krku (Vrbnik), zajedno s Tanjinim akvarelima Vrbnika. S tim danom se poklapa katolički blagdan Presvetog Srca Isusova, u čemu će obitelj Malešević vidjeti Božji znak.

2010. Uspjela prezentacija Duškove monografije u Školi za primjenjenu umjetnost i dizajn, u dvorani gdje je Duško podučavao slikarstvo. Bogdan prenosi glas o Dušku u Austriji, Švicarskoj i Njemačkoj. U travnju izlazi Duškova Teorija umjetnosti u Sabranim djelima jednog slikara.

2011. U travnju Maja ima 2. dio Male retrospektive u galeriji Ul­rich, a izlazi njezina mala monografija u ediciji DUMA (nazvana po Dušku). General Čermak je oslobođen u Haagu. Krajem godine izlazi Duškova Demo(n)kracija, njegove misli o politici, u povijesnom trenutku kada stranka koju je Duško utemeljivao u “baraci” u “najtežem položaju od postanka”...