Život žene – retrospektivna izložba M. D. Maje u galeriji Ulrich (od 13. do 29. travnja 2011.)

U rasponu koji obuhvaća Cvjetnicu, Veliki tjedan, Uskrs 2011. Maja Dolenčić-Malešević imala je zapravo drugi dio svoje Retrospektive (50 godina stvaralaštva), u galeriji Ulrich, ako se uzme da se prvi dio odigrao svibnja 2010. u galeriji Vladimir Filakovac (Dubrava), s time da je pisac predgovora i govornik na otvaranju i ovog puta, naravno, bio gospodin Stanko Špoljarić, autor velike monografije o Maji.
Ako je prvi dio Retrospektive u Filakovcu obuhvatio pedesetgodišnje slikarstvo većinom slika na platnu, ovaj drugi dio zahvatio je isti period vremena u tehnikama crteža, ponajviše, počev od osamdesetih do danas – pastela, a pod naslovom kojeg je predložila sama autorica: Život žene.
Maja je tako s ove dvije retrospektivne izložbe u Zagrebu, a nakon što je dobila svoju veliku monografiju, postigla, uz pomoć ključne kritičarske, valorizatorske figure u Hrvatskoj likovnoj umjetnosti, Stanka Špoljarića – da njezin slikarski opus bude sistematiziran, sagledan u cjelini, i promeditiran, jednom riječju spašen – uprkos očigledne apokalipse, medijske, državne, kulturalne, sveopće-društvene.
Zapravo, svakako je bilo jasno da to veliko što su posjetitelji mogli doživjeti i osjetiti na spomenutim (i ne spomenutim) javnim događajima – skoro kao i da medijski nije bilo zahvaćeno u adekvatnom smislu (radi se ipak o velikoj Hrvatskoj slikarici sa statusom zaslužne umjetnice), ali da uprkos toga po svemu živi u ozračju nevidljivog Panteona umjetnika, kojeg je osjećao još Baudelaire, a sada su potvrdili i drugi, kao primjerice povjesničar umjetnosti Predrag Goll, zapisavši u knjigu dojmova nakon pogledane izložbe u Ulrichu:
“Kolegice Majo!
Vaša izložba djelo je slikara sa ‘imenom i prezimenom’ što je u ovo naše vrijeme postala rijetkost, da ne kažem - grijeh. Čestitam.
Predrag Goll.”

Jest da je u nekom “terminu za kulturu” na Hrvatskoj televiziji gđa Sanja Šegedin-Miriovsky donjela vijest-reportažu s izložbe – ali to je sve, i nalik je nekoj izlici, da ljudi vide kako imamo medije (koji se osvržu na ovakve izložbe, iako je jasno da je za kulturu demokracija doista demonkracija) i kao da Hrvatska umjetnost nije smrtno progonjena kao sama istinska preostala Crkva (ostatak Crkve vrlo je nalik ostatku Umjetnosti).
No, kao da su “mediji” i javnost potrebnoi. Maja ima svoje poklonike, bez medija. U knjizi dojmova čitamo od dra Ljubomira Radovančevića: ”Pozdravljam konačno svestrano, retrospektivno ponovno pojavljivanje u likovnoj stvarnosti velike slikarice M. D. M. s izvrsnim crtežima, pastelima s romantičnim senzibilnim naslovima.
Želim daljnje uspjehe, čestitam, s poštovanjem,
Dr. Ljubomir Radovančević.
19. 4. 2011.”

Ili kipara Zlatka Čulara:

”Danas je rijetko da se zadržavaš kod slike, kod tebe je to uspjelo.”

Ili: “Slike su prelijepe, tihe, sjetne. Kao da čitam Prousta – U potrazi za izgubljenim vremenom. U svakom slučaju čestitke Maji…

Sam sam na otvorenju izložbe doživio od nekih ljudi izrazito oduševljenje, ostali su “bez daha”, zapravo prepoznavanje duhovne stvarnosti koja zrači iz pastela i crteža, kao kod susjede Marije Krišto, gđe Ruskinje, Ljubov Novoselić…
Izložba je nastala vrlo jednostavno, u kuću-atelier na šalati došao je Stanko Špoljarić i birao tridesetak crteža-pastela u rasponu od pedesetak godina, koji svjedoče doista na bilo koji način Život žene. “Bit će to izložba-bombon”, izrazio se slikovito, listajući crteže u mapi. I potom je sam postavio izložbu u lijepoj galeriji u središtu grada (početak Frankopanske).

….

Kritičarsku osobnost Stanka Špoljarića u događanjima ove tri godine koje su prošle od smrti Duška Maleševića, supruga Majina, treba gledati u širem kontekstu. Predstavio je Maju u nekoliko događanja (dvije retrospektivne izložbe, prezentacija monografije), a zatim i Duška, njezina supruga (Duškova retrospektiva u Filakovcu, prezentacija Duškove monografije, Duškova Teorija umjetnosti) – za što je Stanko među hrvatskim likovnim kritičarima predestiniran, ne samo obzirom na duhovnu razinu sagledavanja odnosa umjetničko-duhovno (religiozno), nego i na drugim raziunama (prmjerice odnos stvaranja unutar obitelji gdje su svi umjetnici).
Tu su bile definirane i otkrivene mnogi realiteti (upućujemo na broj časopisa Zlatno pero, srpanj 2010.), poput odnosa društvo (država) – umjetnička obitelj, umjetnička obitelj – Crkva, relacije osoba unutar umjetničke obitelji, - a izložba pastela Život žene u Ulrichu, u Uskršnjem ozračju, zapravo je bila svršetak tog trogodišnjeg ciklusa od smrti Duškove.
Ono što je prigodom otvaranje izložbe u Ulrichu, 13. travnja, valjalo zapaziti jest pojava džepnoga izdanja monografije o Maji, koje se tada na hrvatskom jeziku moglo kupiti – ali potom su istog tjedna iz tiskare izašla još ista izdanja ali na - ruskome, španjolskome, talijanskom, engleskom i njemačkom jeziku.
Nevidljivo, ali realno, odmah nakon izložbe u Ulrichu, ova su se izdanja počela širiti po cijelom svijetu: Italija, Njemačka, Rusija, Engleska, Amerika, Španjolska, Australija…Autor projekta, Majin sin Bogdan, uspio je s Nula Kuna dotacije od Ministarstva kulture*, (* Budimo pravedni i zahvalni: Ministarstvo je potom ipak kupilo 50 primjeraka džepnog izdanja, i dalo neki doprinos) Gradskog ureda za kulturu i ostalih institucija – projekt ostvariti u smislu duhovne cirkulacije cijelim svijetom, ne ad hoc, “kampanjski, uz pomoć nekom boom propagandnog stroja, upisa u neku stranku, - nego neprestano, stalno, kontinuirano, poput djelovanja Duha Svetoga ili tečenja krvi kroz žile cijeloga organizma.
Pojava ovog džepnog izdanja, “nevidljivo” je dala do znanja da je Maja Hrvatskoj, narodu, Crkvi, svima, dala što je mogla i trebala – i da sada počinje jedna druga priča, od Rima, Njemačke, po cijeloj Europi i svijetu. Ta priča se zove: Umjetnost i Vjera, Obitelj sustvaratelja i suotkupitelja, na putu ujedinjenja svijeta.
Maja svojim Retrospektivima o tome svjedoči, a gotovo svi su to osjetili na njezinim crtežima.
Tu se pokazuje da se ono što je ustvrdio oduševljeni Predrag Goll, to jest da je Majino slikarstvo djelo s “imenom i prezimenom”, što je danas rijetkost, čak grijeh – ipak na kraju isplati, makar kroz progone, jer povođenje za globalnim cirkusom, uz prodavanje duše, samo kratkotrajno vodi Antikristovom bljesku uz zveket Soroševih novaca. Talenat jest nešto drugo, on svjedoči svoju ontologiju, vjernost, svoj dom, i svoje ja okrenuto Bogu i Crkvi, u luku od pedesetak godina, na prijelazu u Vječnost.
……
Majin oficijelni početak u Europi (izložba u Rimu) samo je poradi zemaljskih poslova (vidi probleme opisane u tekstu Nepoznat Netko, str. ) odgođen za 2012., kada će u međuvremenu izaći i Duškova knjiga o politici, možda i Duškovo džepno izdanje, Bogdanov roman Dva Svjedoka na njemačkom…, dakle cijela obitelj Malešević će nastaviti svjedočiti umjetnošću Europu njom samom i sobom samima, ali dakako i nesretnu Hrvatsku njom samom.
Osim ove “prijelazne karateristike” s pojavom džepnog izdanja izložba u Ulrichu je zapravo predstavljala i jedno očitovanje ekipe koja će ubuduće surađivati u projektu Europe i svijeta, a što vodi Majin sin Bogdan. Namjesto 500 pozivnica upućenih svibnja 2010 (za Prvi dio retrospektive), galerija Ulrich je Bogdanu dala ne više od 150 pozivnica, koliko je on sam tražio za one na koje se može računati od sada pa nadalje…Sigurno da osobe poput Stanka Špoljarića, Darka Schneidera, Zdravka Tišljara, Preraga Golla, Josipa Poljana,…, jesu te s kojima se može raditi…
Na kraju ovog trogodišnjeg ciklusa, 2009.-2011., možda bismo mogli još jednom postaviti pitanje: vjeruje li doista Hrvatska da će uspjeti doseći svoj identitet, i iskusiti puninu svoje duše, zanemarujući ovakve društveno-umjetničko-religiozne doprinose kakvo predstavlja taj trogodišnji ciklus Maleševića? (Pri tome se misli na činjenicu da Glas koncila, Radio Marija, Katolički radio – nisu bili zainteresirani, za djelo umjetnice koja ima status zaslužne Hrvatske umjetnice, s takvom odanošću Crkvi, s toliko zasluga…) Na ovo pitanje smo odgovorili povlačenjem iz javnosti (predajući svjesno javnost drugima, neka oni “vode” po svojim “kriterijima”), i izlaskom u prostor inozemstva.
Na ovo pitanje je istovremeno lako odgovoriti (ipak osobe zaposlene u medijima imaju oskudnu darovitost i znanje u tom smislu), ali i teško. Možda je na to pitanje odgovorio Joja Ricov, pjesnik, koji mi je jednom u dvorani za likovne izložbe u Staroj gradskoj vijećnici, ovako govorio (1995.): “Bogdane, ovim prostorima prolaze zloduhovi. Ovdje ima toliko demona, demona jala i ljubomore i rivaliteta, da to ne možete niti ztamisliti. Umrli bi od njih…Iako dobivaju pozivnice, ljudi, Hrvati ne dolaze na izložbe, bez isprike i razloga, samo zato da se ne bi vidjelo da dotični umjetnik nešto vrijedi. Ovaj prostor prosti smrdi od ljudske pakosti…”

------------
Život žene

Stanko Špoljarić

Likovni izraz Maje Malešević Dolenčić osebujna je i suptilna meditacija o ženi. U četrdesetak godina umjetničkog djelovanja Maja postavlja ženu u sadržajni fokus svojih slikarskih opredmećenja, oblikujući forme karakterističnim rukopisom, s odnjegovanim tijekom linija u prvom planu.
Djela su lirski preslici doživljaja života promatranog senzibilitetom žene, koja slika izglede vanjskog, ali unosi i dušu u svakodnevne i imaginarne scene. Ljepota žene uprisutnjena je i u njenoj senzualnosti, ali još više u predanju životu. Brojnost motiva svodiva je na unutrašnji treptaj emotivnog i egzistencijalnog izražen misaonošću poteza koji ne isključuje ni neposrednost geste. Majina linija i opisuje i odražava stanja, iskaz je viđenog i duboko proživljenih stanja i nosi značajke upravo dječje prostodušnosti i iskustva. Neprekidno obnavljanje začudnosti i ispovjednosti (konačno njene žene su i njezini autoportreti koji ne moraju poštivati puku fizičku činjeničnost) svakom njenom crtežu i slici daju šarm koji kroz literarnu komponentu i likovnu preobrazbu daju autentičnost i svježinu.
Postoje razumljive stilske mjene u opusu no prepoznatljivost njenog načina u svim dionicama stvaranja je neupitna. U liniji kojom gradi tjelesnost sabrani su i elementi klasičnog postulata crteža, kao osnove za slobodu kretanja ruke, originalne obrisnosti forme, za zanimljivu proporcijsku izduženost koja ne isključuje ni blagu ekspresionističku deformaciju. I u naznaci dramatskog koju ekspresija potiče naglašeno je ozračje lirskog, izraženo brižnošću i ljubavlju žene. Nositeljicama zbivanja u razgovoru unutar obitelji, dijalogu s krajolikom, zastanku pred sakralnom arhitekturom ili jednostavno postojanju u prostoru ljepote.
U likovnom postupku sinteze hoda linije i vrlo razložno postavljenih kolorističkih partija nastali su prozračni prizori stvarnosti, s dodirom metafizičke ugođajnosti. Maja Malešević neprekidno teži sadržajnim obogaćenjima i u srodnosti tematskog sloja tako da ono obično dobiva često i dimenziju sakralnog. Odnosno život žene s ispreplitanjem krhkosti i snage Maja upućuje smislu transcendentalnog. Duhovno se sluti i u veličajnosti prirode, kruhu i svoj predmetnosti obiteljskog stola. Maja upravo inzistira i slikom na obiteljskoj povezanosti kroz čvrste zasade vjere u Boga, koja se posebno iskazuje bliskošću muža i žene. A crtež je idealan za posvojen vid umjetničkog intimizma koji spaja talenat, mudrost, zanos i ljubav.
U “ozbiljnosti” likova ima i humornosti, u igri i likovnih zakonitosti. Putenosti slutnje volumena u reduciranosti na linije, koje i u istanjenosti tkiva nose bogatstvo likovnih silnica, kao sitnog znaka izraslog do sadržajnog bezmjerja u kojem se može osjetiti punina života žene.