Roza i Plave Infantkinje – Dnevnik o Matošu u paukovoj mreži

“Slušaj dobro što ti imam reći. Nikada, nikada, nas Isus neće odvojiti. Ako ja umrem prije tebe, ne vjeruj kako ću biti daleko od tvoje duše, nikada nećemo biti više ujedinjeni!”
Mala Terezija svojoj sestri Célini

“Ali ne vjerujte da me Plava brada ostavlja na miru. Muke koje nanosi mojem tijelu tako su velike, da ih vi sebi ne možete predstaviti pomoću božanskih utjeha kojima je podložena moja duša. Ali neka je uvijek blagoslovljen naš preslatki Isus, koji mi daje toliko puno snage, da se mogu smijati u lice onoj Nakazi.”
Otac Pio ocu Agustinu (1912.)

1. prosinca 2010.

Došao mi je danas u 10 sati Ivan kako bismo otišli susjedi Tei da fotografiramo maminu sliku Beatrice, što do sada nismo uspjeli. Susjeda Tea Tkalčević je doktorica, lječnica, i stanuje u Voćarskoj stotinjak metara niže, baš na mjestu gdje prestaje niz ateliera slikarâ i kiparâ, koji su se tu posložili otkako je pred više od sto godina biskup Bauer poklonio zemljište siromašnim umjetnicima.
Gđa Tea posjeduje u svojoj kući iznenađujuću kolekciju djela umjetnika-susjeda iz Voćarske. Tu su kiparska i slikarska djela (Ružić, Lesiak, Vuco, Jordan, itd.) među kojima i Beatrice moje majke. Osamdesetih godina je Tea to kupila. No u njezinoj kući su me čekala iznenađenja. Iznenadilo me da se ona družila s prijašnjom generacijom umjetnika koji su tu radili prije dolaska naše obitelji na Šalatu (1975.), tako je kao djevojčica bila ljubimica barda Mirka Račkog, koji joj je naslikao prekrasan portret, a zatim su tu bili Oton Postružnik, Vilko Gecan, Šime Perić, i ona generacija slikara i kipara. Poslije njih su došli Valerije Michielli, Poljan, Lesiak, no njih se već sjećam.
Najveće iznenađenje za mene je bilo kada smo Ivan i ja ušli u sobu na čijim zidovima vise mnoge umjetnine, ugledao sam Lutkicu mojeg oca Duška! Uzviknuo sam od iznenađenja, i odmah upitao što je to, nisam znao za postojanje te Lutkice!
Ivan koji se popeo na stolicu da skine sliku, pročitao je s njezina dna godinu 1982. Dakle, otac Duško je tu Lutkicu naslikao početkom osamdesetih, kada i poznatu Lutkicu sa satom. Nisam imao pojma da ona postoji, dakle veliko iznenađenje. Potom sam još vidio jednu očevu monotipiju (grafiku) i jedan mamim jedrenjak u akvarelu kojeg je naslikala za Titov brod Galeb.
No, Lutkicu sam želio da Ivan svakako fotografira, jer je to vrlo važno. Vidio sam u gornjem lijevom uglu crni pravokutnik, osvjetljeni stol, a haljina Lutkice je roza.
Sada se dapače može reći i da se ne radi o “lutkici”, budući su oči žive, i sjaje na onaj poznati Duškovski način. Radi se o dje-vojčici, iako je zovemo “lutkicom”. Na nekim Duškovim slikama su doista igračke-lutke, kao u Lutki s crvenom igračkom iz 1962., ali na Voznom redu, Lutki sa satom, i ovoj Lutki s roza haljinicom iz 1982. su zapravo male djevojčice, ma koliko mi govorili “lutke”.
Drugim riječima, kao kod Velazquezovih Infantkinja, to su male princeze, žive, ma koliko izgledale lutkasto. Kao kad neku lijepu djevojčicu, ili mladu djevojku, nazovemo od milja “lutkom”.
Kada sam u Teinoj sobi osmotrio ovu Duškovu “Infantkinju”, odmah mi je progovorila roza haljinicom, jer sam dobro pamtio da Lutka sa satom iz po prilici istog razdoblja ima plavu haljinicu. Doslovce kao kod dvije Infantkinje u Velazqueza, u Kunsthistorisches museumu u Beču: jedna ima plavu, druga rozu haljinicu.
Veljače ove godine sam bio u Kunsthistorisches museumu i vidio Infantkinje. Pedeset godina prije, tu, na istom mjestu, je bio moj mladi otac sa suprugom Majom. Maja je u Beču imala rodbine. I njezina je baka Julijana Šušković bila plemkinja koja je živjela u plemićkom kvartu Beča. Nitko nije znao odakle Dušku njegove lutke, i nitko nikada nije spominjao posjet Beču 1960. To je bila i ostala tajna.
Ali ako je Duško ove dvije lutke, ružičastu i plavu, naslikao ‘82., po doseljenju u Voćarsku (u isto vrijeme kada je slikao i svoje užasne Krikove!), one prve lutke, među kojima i Anu Frank, naslikao je dvadesetak godina prije, dakle neposredno nakon Beča.
Osim Ane Frank, koja je slika straha i užasa, najveći misterij predstavlja Djevojčica u Bijelom, ili Vozni red, kojoj je odmah po doseljenju u kuću na Šalati nađeno središnje mjesto u lijepoj sobi s klavirom.
Što je Djevojčica u bijelom, mogao sam shvatiti tek kada sam imao mističko iskustvo u Hotelu Westin, zapravo nutarnju lokuciju, gdje sam čuo glas Male Terezije iz Lisieuxa (vidi u ZP-u br. 49). Budući da upravo počinjem slaviti deset godina od predstave Mala Terezija, mogu slobodno zaključiti kako spomenute slikarske Djevojčice na slikama mojeg oca imaju značenje ženske Mudrosti utjelovljenje u svetici iz Lisieuxa, i da strašna paralelnost, ili istodobnost paklenih scena na slikama mojeg oca s tišinom Infantkinja – ukazuje na čudesnu svezu Patnje (Križa) i rajskoga mira u duši svetice iz Lisieuxa.

Velika inscenacija 10. prosinca

(13. prosinca 2010.)
Pred tri dana sam otišao na Mirogoj, poradi očeva groba. I to bi ostala moja intima, da stigavši tamo autom nisam zapazio komešanje mnoštva ljudi, s policajcima koji paze na svim mjestima. Upitao sam jednog od njih što se dešava. Odgovorio je: “Danas je dan Tuđmanove smrti. Živite li vi u Hrvatskoj?”
“Živim”, odgovorio sam, “ali i ne živim. Nekoliko dana nisam pratio medije. Zaboravio sam. A zar još nekoga zanima Tuđman?”
Je li to bilo slučajno? Imao sam prigode još jednom razmišljati o odnosu mojeg oca s Tuđmanom, o utemeljenju HDZ-a, i početcima borbe za Hrvatsku. Mogao sam razmišljati o generalu Čermaku, Tuđmanu i mojem ocu, o odnosu današnje vlasti prema Tuđmanu i njegovoj obitelji...(Poznato je moje mističko uvjerenje da u Kraljevstvu Srca Isusova, moj pokojni otac sjedi s Tuđmanom među utemeljiteljima istinske Hrvatske, koja nema veze s današnjom Hrvatskom.).
No, kada sam se vratio kući, bio sam iznenađen slijedom događaja. Ne samo da sam otišao na Mirogoj poradi očeva groba i zatekao obljetnicu Tuđmanove smrti – nego je tog dana, 10. prosinca, u dvorani Hrvatskog sabora bila akademija u čast 60-te godišnjice deklaracije o ljudskim pravima, a potom je na taj dan, kada je pred pet godina uhićen general Gotovina, uhićen i premijer Sanader(!).
Za mnoge su slijedovi događaja u Hrvatskoj ludnica. Za mene pak, vrlo smisleni slijed. Pustio sam da prođu tri dana, iako sam odmah vidio da su svi ovi događaji povezani, i planski inscenirani. Paukova mreža. Konkretno, oni su inscenirani unaprijed na isti način na koji Isus Learyu govori da to iza kulisa čine ljudi Jednog svijeta, odnosno zli ljudi, ili zločinci.
Sve ovo je inscenirano da bi se otvorio put 2011. onom planu s Hrvatskom kojega je u TV Dnevniku iznio novinar Mislav Bago, kao “rezultate ankete”: da su izbori sada, pobijedio bi SDP, i imao bi veliku većinu u Parlamentu.(!) Scenario gutanja Hr-vatske od Ljevice, i ljudi Jednog svjetskog poretka (a pri tome toj velikoj pobjedi Ljevice i agnostika nazoči sam Papa i daje “svoj blagoslov”!!!). Bago se ponaša poput Stage Menagera (redatelja), koji i ne pitajući bilo koga za mišljenje (ponajmanje mene), godinu dana unaprijed modelira Hrvatsku vlast (svijest naroda). To je velika ograničenost, bezboštvo, nasilje, totalitarizam i upravo gušenje ljudskih prava – dakle gušenje onoga u ime čega se svi zaklinju. I sve je to opravdano “anketom”. Pitaš kumicu na tržnici, curu s piercingom na nosu – evo ti ankete.
E sada, treba biti poput Learya povezan s Bogom, pa da se vidi kako je jedan takav Plan ljudi iza kulise počeo biti ostvarivan baš 10. prosinca, te da na dan Tuđmanove smrti, put vodi od uhićenja Gotovine do uhićenja Sanadera, i prepuštanja sudbine Hrvatske dvama osobama koji su slabi i mali ljudi u rukama onih iza kulise: Kosorici i Milanoviću.
Dakle, crveni i plavi (!) će se boriti na sljedećim izborima, iako svi oni zajedno, i crveni i plavi, nemaju veze s realnošću, s Bogom, s ljudskim dušama, ljudskim pravima, konačno s narodom na kojega daleko veće pravo od zlih ljudi – polaže Bog.
Sada će me netko pitati da li ja to branim Sanadera (a zna se što sam napisao u prošlom broju ZP-a: Sanader je doktorirao na fakultetu, na kojem sam ja odbio doktorat). Nikoga ne branim, nego moje oči događaje i njihovu povezanost vide drugačije od ljudi što su uronjeni u džunglu medijskih vijesti. Sanader je osoba slaba (svi smo mi slabi; ovdje govorim o vrsti slabosti na najvišoj razini, koja se dešava kada čovjek na vrijeme ne prekine nit, što sam učinio ja odbivši doktorat, i predajući se Bogu), ali obrazovanija od drugih, koja nije bila dovoljno “poslušna” alatka u rukama ovih iza kulise. To što se s njime događalo posljednje vrijeme, pokazuje da se on desio između dvije vatre: “između svojeg hrvatskog parlamenta i naroda, nekdašnje tuđmanovske karizme HDZ-a” i “onih tamo”, koji zapravo vladaju Hrvatskom, iako ih ne vidimo (ja ih osobno vidim, ma koliko se pravili nevidljivi). Da je bio mediokritet, Sanader je mogao “ostati” u onakvoj Hrvatskoj kakvu pokazuje “analitičar” Bago. Ali Bog očito suviše voli Sanadera, da mu ne bi ponudio Svoje milosrđe, da bi mu dopustio da “pobijedi” zajedno s “pobjednicima”. Bog je Sanaderu dao Križ i sramotu, i time mu pružio ruku spasa (koju, ako hoće, može prihvatiti). Kao što je davno prije našem prijatelju Čermaku pružio Križ spasa. (Da je Sanader svojedobno, pred desetak godina u svoje ruke besplatno primio ogromnu karizmu, pokazao je susret europskih demokršćana u Zagrebu. To je bilo fascinantno, ali on je bio preslab da to zadrži, kao što su i sami demokršćani, počev od Italije, propali u mreži tajnih službi.)

***

Što se tiče ovih “predstavnika hrvatskog naroda” koji su 10. prosinca imali “akademiju u čast ljudskih prava” – to je bila takva smijurija da je Nebo plakalo. Dok se nad skoro cijelim narodom čini holokaust u ime ljudskih prava, oni obilježavaju godišnjicu, niti ne spominju Tuđmana, i desetak tisuća djece bez ruke, noge, očiju (pred čime je UN diskutirao bez intervencije). I ne samo to: ti doktori prava sa zagrebačkog Sveučilišta(!) gude svoju ganutljivu priču pozivajući se na pobjedu “Svjetla Božića i Hanuke” nad tamom totalitarizma (interreligijski dijalog!), dakle prisvajajući svojem pravno-učenom govorništvu patos religijskog genija (ovo prisvajanje religije u ime svojih svjetovnih interesa, osudili su biskupi na Sinodi za Srednji Istok listopada 2010. u Vatikanu, vidi str. 60), oni koji su – ateisti, ili barem agnostici, ako već ne i slušatelji Radio Marije. Još ću se rasplakati, i pomisliti da su to “karizmatičke” osobe.
Moj otac Duško je prije smrti pišući Demo(n)kraciju, s pravom uvidio da se iza pozivanja na ljudska prava – krije osobni interes i kanibalizam nad drugima (“Pitanje ljudskih prava sve više postaje sinonim za demokraciju” – vidi Duškov esej u ovom broju).
U prošlom broju ZP-a, upoznavajući čitatelje prvi put s činjenicom da sam se odrekao doktorata na Filozofskom fakultetu, i desetak godina kasnije primio od Isusa poziv da utemeljim Zlatno pero – spomenuo sam kako je karakteristika moje osobe suprotstavljanje svima, ako nisu u istini, koju ja vidim u sebi, ne izvan sebe, i za koju se borim, čeznem za njome, kao za Isusom sámim. I početkom lipnja 2011., kada dođe Papa u ovu lažnu anglosaksonizirajuću zemlju, koja me progoni – ja ću biti protiv svih. Pri tome sam se pozivao i na Newmana, koji je šokirao Englesku naciju pred stoljeće i pol. Ako je tako, suprotstavljam se, u ime Boga i Istine, u ime djece koja su ostala bez noge i ruke, u ime uništenog Hrvatskoga puka, izmučenoga i pocijepanoga, u ime ubojstva moje obitelji, svemu što je kazano na akademiji u Hrvatskom saboru 10. prosinca, i pred čime se i Tuđman, i moj otac, sada s neba, u društvu nebeskih vojski Europe i Hrvatske – križaju.
To su, dakle, vaša “ljudska prava”!
A koja su to ljudska prava, mojeg oca Duška i mene, pred vama gospodo na sceni, pod reflektorima? Koja su to ljudska prava ovog naroda koji pati više nego ikada u svojoj povijesti?
U ime ljudskih prava, ima se još jednom razapeti Isus, u ovoj Hrvatskoj i ovoj Europi, a vi organizirate Papin dolazak. Taj isti Isus vam je preko Kristine Gallagher, nakon Maastrichtskog sporazuma, rekao da na vlast u Europskoj uniji dolazi Antikrist, a vi ste, gospodo u šeširima, tu jadnu Irkinju učinili ludom, meni ste zabranili da pred Hrvatskom javnošću govorim o ekumenizmu – a onog gospodina s bradom koji vodi na TV-u emisije o ekumenizmu (imenovanog od crkve!) ste poslali gospodinu Josipoviću, kako bi on, kao stručni agnostik, objasnio što je to u Europi ljudskih prava – ekumenizam(!).
Josipović – i ekumenizam (!!!).

***

Ima jedna vrsta ljudi, koja nikada nije govorila o ljudskim pravima: to su mučenici.
U ime tog mučeništva ja sam izašao iz javnoga života, kao što sam se kao mladić odrekao doktorata.
Ima jedna skulptura Vanje Radauša: to je Matoš u paukovoj mreži.
Od grada Splita, koji me anonimno klevetao (ljudska prava!), oprostio sam se pred nekoliko godina, kada sam nastupajući s drom Branimirom Lukšićem (blokada medija je bila potpuna) njemu poklonio pastel moje majke: Anđela čuvara Splita nad Dioklecijanovom palačom. Rekao sam da više nikada neću javno nastupati u Splitu.
No bio sam pozvan prošli mjesec da dođem na Umjetničku akademiju kako bi predstavili Teoriju umjetnosti mojeg oca Duška. Dr. sc. Dunja Pivac (koja je doktorirala nešto iz tog područja Teorije umjetnosti) me je u ime akademske zajednice preko e-maila oslovljala s mr. sc. Bogdan Malešević (hvala joj, dala mi je do znanja svoju superiornost – trebala bi vidjeti što je ta žena napisala, i što ona u sferi umjetnosti doista znači), a potom organizaciju prebacila na docenticu, ili što li je već, Barbaru Gaj, s radosnom viješću da će o knjizi mojeg oca govoriti dr. sc. Ivo Babić, koji je ’90. otvorio izložbu moje majke u Splitu (bila su to vremena kada je moj otac Duško pobijedio na političkim izborima, možda ipak u tome ima nečeg).
U trenutku kada sam automobilom kretao za Split, tog dana, 18. studenog, zajedno s Darkom Schneiderom, nekdašnjim ravnateljom Moderne galerije u Zagrebu – moja majka i ja smo osjetili ogromnu opasnost.
Majka je uzela krunicu i molila Predragocjenoj krvi. U trenutku dok je ona molila, 90 kilometara od Splita, vozeći brzinom od 160 na sat, guma stražnjeg kotača skočila je u zrak, i na felgi sam se doklizao uz buku do bočne staze auto ceste, uz mantinelu. Guma je dvjestotinjak metara iza stajala obješena na mantineli. Dva-tri metra iza mojeg auta previjala se na asfaltu prelomljena zmijica.
Možda pet minuta prije toga, Barbara Gaj mi je ukucala SMS poruku u mobitel da je prof. dr. Ivo Babić bio prisiljen “odletjeti” (!) nekamo, jer “leta nije bilo sutra”.
“Kome oni to lažu?”, pitao sam Schneidera, kojemu je bilo jasno da su nas minirali, i telefonski dogovorili bojkot nastupa. Na koji se način to zbilo, samo oni znaju – ostat će to kao sve u Hrvatskoj, tajno, zakukuljeno, mimikrijsko, izlagano, kukavičko…I na kraju zaboravljeno, kao gospođica iz Trnovčice (koja mi se do danas nije javila, a predaje na Nadbiskupskoj gimnaziji 200 metara od moje kuće na Šalati).
Mogao sam se tada autom okrenuti, i poći natrag prema Zagrebu.
No sada smo skoro izgubili život, čekajući pomoć iz Splita. Nisam naivan, i uvijek mislim na mogućnost bojkota, čak i nesreće. Imao sam, naime toliko povjerenja u Splićane, u dr. Dunju Pivac, ostale dr-ove, i tu tajnu službu koja okolo telefonira, da sam u Zagrebu unaprijed predvidio ovakav scenarij te se pobrinuo za pomoć: nazvao sam Maria da dođe po nas na auto-cestu, a od gđe Božene zatražio 700 kuna u slučaju bojkota, i u slučaju da nitko ne kupi knjigu na “prezentaciji”. (Bilo bi loše doći ovako u Split i baciti u vjetar tisuću kuna. Umjetnička akademija nam nije osigurala noćenje u Splitu.)
Došli su po mene Mario i Ivan s kombijem, te smo doklipsali do Gripa, neposredno pred ugovoreni početak prezentacije. Ideja prezentacije je bila da studenti Umjetničke akademije upoznaju slikara pedagoga Duška.
Niti jedan student, studentica, nisu došli. (Koja organizacija! Naime, prezentacija je inicijalno trebala biti u lipnju, a odgo-đena je za studeni, uz obrazloženje dr. Pivac da će tada biti prisutni studenti! Kakva su to sve muljanja!)
Njihovu profesoricu(!), dr Dunju Pivac, nije bilo sram pojaviti se preda mnom. Kada sam je ugledao (mlada žena), kada mi je pružila ruku, prostrijelio sam je pogledom koji prodire do dna duše. Osjetio sam nešto krhko, lomno, slabo. Samo u jednom trenutku, po karizmi čitanja duše. Naime, znao sam da nije pozvala studente. Znao sam to još više kada su mi pokazali mali oglasni letak s Duškovom fotografijom pred ulazom u dvoranu. To je bilo samo opravdanje. Da sakriju bitnu činjenicu: nisu, kao profesori, pozvali svoje studente.
Kada sam poslije razgovarao s majkom o tom događaju, ona mi je izrekla zanimljivu misao: “Bojali su se da studenti ne dođu u kontakt s Dušanovom Teorijom umjetnosti, bojali su se snage vaših riječi, tvojih i Darka Schneidera.” (Majka je uplatila Sv. misu zahvale Bogu što nas je spasio od smrti.)
Ja sam prije puta u Split imao slutnju nečeg lošeg. Čitatelji znaju da mi e-mailovi nisu radili četiri mjeseca (vidi prošli broj). Proradili su baš pred put u Split.(!)
“Mora da su mi u Splitu pripremili nešto vruće, kada su e-mailovi deblokirani”, bilo je prvo što sam pomislio. Stalno mislim na Matoša u paukovoj mreži, i slutim Udbu koja mi je za leđima. “Mora da su mi u Splitu pripremili demonstraciju ljudskih prava, ti farizeji.”
Dr. Ivi Šimat Banovu, koji je zakazao sastanak u Splitu uz kavicu sa mnom (želio je pisati o Teoriju umjetnosti mojeg oca) netko je razbio stakla na prozorima automobila. Bio je ljut, poslije smo se sastali u Zagrebu, u njegovoj kući na Bukovačkoj, gdje me razvesilo što je rekao o mojem ocu: štuje ga kao veliko ime naše umjetnosti, kao “kompletnog čovjeka i umjetnika”. Razveselilo me isto tako da je progledao, pa je tako za svoje pisanje u Jutarnjem listu izjavio: “Skužio sam ih”.
Neću više zamarati čitatelja ovom noćnom morom, punom strave i užasa. Prespavao sam sa Schneiderom u prostoru Splitske konkatedrale, a prije podne molio na grobu nadbiskupa Franića, što me još jednom spasilo u ovom avetinjskom gradu.

Drugi dio dnevnika možete vidjeti ovdje