Razgovor s Bogdanom objavljen u Hrvatskom slovu, travanj 2010

Povodom obilježavanja 50. godišnjice umjetničkog rada u obitelji, koja se polako finalizira predstavljanjem likovne monografije Maje Dolenčić-Malešević 4. svibnja ove godine, te knjige Teorija umjetnosti Dušana Maleševića, razgovarali smo s Bogdanom Maleševićem, piscem, o tome što ta obljetnica znači ovoj kreativnoj obitelji i zašto su je odlučili obilježiti baš sada:

Otac mi je umro 19. lipnja 2008., a na taj datum sljedeće godine, koji je pao na blagdan Srca Isusova, poklopilo se više stvari: izložba akvarela kćerke Tanje (moje sestre) u Vrbniku, zajedno s prezentacijom likovnih monografija roditelja, Duška i Maje. Prethodno je i Duško u Dubravi imao Malu retrospektivu, svibnja 2009.
Budući su doista prva umjetnička djela, slike, u našoj četveročlanoj obitelji počela nastajati kada su roditelji završili Likovnu akademiju, i kada sam ja rođen (majka me zibala i na kuhinjskom ormaru umjesto štafelaja naslikala prvu sliku Ormar) – logično je da od 1959./60. do 2009./2010. traje ovih pedeset godina. Imali smo od lipnja 2009. još prezentaciju očeve monografije u Školi za primjenjenu umjetnost i dizajn, potom nastup u Švicarskoj, svi zajedno, krajem veljače (gdje je Švicarski novinar napisao izvanredni članak o nama), pa sada mamina Mala Retrospektiva u Dubravi (Galerija Vladimir Filakovac, 3. svibnja u 19 sati, i dan kasnije u Staroj gradskoj skupštini, s početkom u 18 sati prezentacija majčine monografije koju je napisao prof. Stanko Špoljarić, a sa sudjelovanjem Darka Schneidera i glumaca.
Ova godina u čast našeg stvaranja bi završila možda u Splitu, opet 19. lipnja, prezentacijom očeve Teorije umjetnosti. Taj blagdan Srca Isusova na više je načina povezan s mojom obitelji, na duboko mističan način, a i drago nam je što se godina naše obljetnice poklapa s godinom svećensta. Tako mi je prijatelj fra Luka iz zuriške Misije rekao, a ja se slažem, da umjetnik i svećenik, odnosno umjetnost i vjera (Crkva) imaju nešto zajedničko, vis-à-vis politike. Možda je to žrtvenost, specifični križ homo pneumatikusa naspram homo fizikusa, koji danas vlada.
Jako mi je bitno obilježavanje obljetnice naše obitelji jer vjerujem da obitelj spašasava svijet, to uvjerenje još uvijek dijelim s Ivanom Pavlom II. i Vladimirom Solovljevim. U toj vjeri sam napravio i predstavu o obitelji koja spašava svijet (Mala Terezija), to je ono u čemu se nalazim danas. Napravili smo duhovnu inventuru, nikad nismo toliko razmišljali o prošlosti kao sada, pri kraju naše začudne obljetnice.

O putu i iskušenjima svoje obitelji na privatnom i umjetničkom planu kaže:

Jedino preko patnje i križa se dolazi do pobjede, a prava drama se odvija u nama, protiv naših neduhovnih sklonosti i grijeha. Drama se zbiva u obitelji, pred iskušenjima svijeta. Mučenička smrt našeg oca zalog je dobivenog rata, čemu bi dokazom bila ostvarena djela. Ako postoji sud baziran na moći (homo fizikusa, medija), tada bismo možda i bili poraženi, ali čvrsto se ufam u vječnost umjetnika koji stvaraju uprkos svima i svemu, iz vlastite i Božje ontologije, poput sjedoka mučenika. Naša obitelj je tijekom 50 godina požnjela mnoštvo nagrada i priznanja za rad. No oca sam vidio samo dva puta da plače: prvi puta na dan 15. siječnja 1992. kada je Hrvatska priznata, drugi puta kada je dva dana prije smrti saznao da su mi Srbi dali priznanje Krleža za životno djelo.
Otac mi je oduvijek bio igrač na prvu loptu, i nije čekao iz busije da vidi tko će na kraju biti pobjednik, pa da na stupi na veliku scenu. Sjećam se kad me jednom vodio s treninga na Šalati, 1972., imao je onda problema s komunistima, prolazili smo Draškovićevom gdje je jedan mladić nogom lupao drugog u lubanju tako snažno da se čula lomljava kostiju. Dok su svi gledali, otac je jedini od prisutnih potrčao i mučitelja primio za ovratnik, pribivši ga uz fasadu zgrade, dok nije došla policija. Na isti način, 89./90. nije čekao da vidi tko će pobijediti, već je osnivao HDZ, i brinuo se, vidjevši krvarenje deseteka tisuća djece, za naoružanje Hrvatske vojske. Upoznao je Tuđmana s Čermakom (čijem je sinu bio profesor slikarstva). Na umjetničkom planu, svojom je slikom Ana Frank 20 godina ranije izrazio kalvarije hrvatske djece koju će proći tijekom rata. Bio je takav čovjek, gde god da je došao, stvari su se dešavale.
Upravo je pred izlasom njegova Teorija umjetnosti (koju je predavao na Akademiji, a bio je profesor slikarstva generacijama) a sljedeće godine 19. lipnja (taj datum sam proglasio njegovim danom) predstavljat ćemo njegovu knjigu Smrt demokracije. Moram govoriti o svojim roditeljima jer se naša djela prožimaju, sad su to naša djela, ne samo moja.
Duhovni temelj našoj obitelji postavila je baka Irma Stolcer (sestrična čuvenog kompozitora Stolcera Slavenskog), koja je svake godine dolazila u Zagreb o blagdanu Srca Isusova (na isti blagdan na koji je moj otac umro). Sve sam to izrazio u Cvijetu bola, tu sam retrospektivno prošao kroz 50 godina naše obitelji.
Sada radim na novom projektu, plasiranju naših djela u Europi i svijetu. Upravo sam se vratio iz njemačkog govornog područja, gdje sam pripremao teren za izložbe i izdavanje naših djela. Izvjesna je mamina i tatina izložba u Beču. No, nadam se taj ophod započeti ipak s Rimom.

Druga velika tema našeg razgovora bilo je ekumensko djelovanje gospodina Maleševića, rad koji je kao i umjetnički, obilježio veliki dio njegova života:

Da ne bude zabune, ja sam katolik, iz katoličke loze, iako mi je baka po ocu bila grkokatolikinja iz Žumberka. Budući su grkokatolici katolici istočnoga obreda, tu se mogla naći prva naznaka mojeg kasnijeg ekumenizma, uvjerenja koje prožima bit moga bića. Smatram da ujedinjenje mora i može početi između Katoličke i Pravoslavne crkve, kao ujedinjenje u Isusu Kristu koji jedini pruža zajedništvo, svi drugi putevi vode u razjedinjenje homo fizikusa, tehnokrate, čovjeka hedonista.
U mom časopisu Zlatno pero već osam godina surađujem s Ruskim pravoslavnim svećenikom, profesorom Vladimirom Zelinskim, preveo sam biografiju velikog intelektualca i mučenika Ruske pravoslavne Crkve, oca Aleksandra Mena. Također sam s grupom od desetak prevoditelja preveo biografije gotovo svih pravoslavnih svetaca, povodeći se za riječima pape Ivana Pavla II. iz Ut unum sint: jedinstvo Crkve (katoličke i pravoslavne) vidi se već u Općinstvu svetih.
Naime, samo oni koji teže svetosti mogu se ujediniti, to vrijedi kako pri sklapanju braka (ako nema težnje k svetosti, onda je to samo karnalna zajednica), tako i kad govorimo o ujedinjenju naroda. Organizirao sam nekoliko ekumenskih susreta, najpoznatiji je onaj u Sarajevu svibnja 2000. U kontaktu sam s bitnim ekumenskim centrima današnjice, a pravoslavlje sam studirao u Rimu 1994., družeći se s najvećim ekspertima u tom području (kardinal Špidlik je upravo umro). Tako sam dobio čast imati privatnu audijenciju s Carigradskim patrijarhom Bartolomejem I., kojem ću objaviti biografiju možda već ove godine. Radi ekumenizma sam bio progonjen u Hrvatskoj što je posebna čast, i možda ono najbolje što mi se moglo desiti u ovom radu i apostolatu. Iz nekog razloga su me podvrgli klevetama, i to anonimnim, da ne kažem kukavičkim, ne potrudivši se informirati o tome što sam napravio. Ove klevete držim perjanicom svojeg apostolata, često se na njih pozivam kao na dokument epohe i društva /naroda, jer kad nešto dolazi od Boga, onda to svijet (ili čak svijet u crkvi) pljuje i progoni, samo onaj koji služi đavlu uživa slavu u ovako konstruiranoj raspodjeli moći i časti.

Da li se Vaš pojam ekumenizma obuhvaća i ujedinjenje ostalih religija ili se tu radi samo o katoličkoj i pravoslavnoj Crkvi ?

Kad sam došao u Rim, rečeno mi je da papa Ivan Pavao II. misli da sudbina svijeta ovisi o ujedinjenju Katoličke i Pravoslavne crkve. Naravno da se ujedinjenje odnosi i na druge religije, međutim, sve proizlazi lančano iz sjedinjenja ove dvije Crkve. Hilarion Alfejev misli da je potrebna katoličko-pravoslavna alijansa, i prije formalnog usaglašavanja u dogtmatskim pitanjima. I jedna i druga Crkva su sačuvale bitni trezor sakramenata koji su identični, s time da je pravoslavna liturgija fascinantna, kao i spiritualizirani tip umjetnosti (ikone). Ovo ujedinjenje jest istovremeno i pravo ujedinjenje Europe. Ne ono bruxellesko, koje je već veliki de Gaulle demaskirao u potpunosti.
Od svih ujedinjenja ovo mora biti prvo i osnovno, jer je najdublje i najvažnije, a to je, nesumnjivo, i Božja volja.
Sada, u ovoj fazi, želja mi je opet postati blag kao što sam bio u mladim danima, ne želim više oštrinu odraslog muškaraca, koji se suočio sa Zvijeri moderniteta, ali to je vrlo teško. Zahtjeva veliku vještinu i žrtvu u vlastitoj duši: odmjeriti količinu otrova spram natprirodnih milosti molitve, sakramenata, koje smo primili. Sljedeće godine, u ožujku, komemoriram 20 godina svog obraćenja na grobu dra Ivana Merza, a nedavno sam shvatio i da je moj djed umro upravo na taj datum. Eto vidite, cijeli moj umjetnički rad, kao i ekumensko djelovanje, dvije stvari koje su obilježile moj život, i život moje obitelji, nekako su ciklički povezane, blagdanom Srca Isusova, i mojim obraćenjem.

Na pitanje o svom književnom radu i uzorima odgovara:

Moj uzor svih vremena je Dante, a zatim i Paul Claudel, naprosto su najveći, jer najbolje i najdublje izražavaju duh vremena. Tako sam 2001/2002. radio kazališne predstave, ali da bih još dublje izrazio duh vremena prešao sam na roman, onaj tip romana kojem pripadaju Dva Svjedoka i Cvijet bola. Teodrama Mala Terezija u prijevodu je na talijanski, romani na njemački i engleski, ali I na neke druge jezike. Da, moj novi projekt je širenje djela naše obitelji nacijama.