Prezentacija likovne monografije

Prezentacija likovne monografije Dušan Malešević 22. siječnja 2010.
U dvorani slikarskog odjela Škole primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu, Trg Maršala Tita 11, održana je, 22. siječnja, u 19 sati, prezentacija Duškove monografije. To se ostvarilo po ideji ravnateljice Škole, akad. kiparice Marije Lukač, što je urednik ZP-a s radošću prihvatio, budući je Duško započeo svoj slikarski put kao petnaestgodišnjak u toj Školi, koju je pohađao do upisa na Akademiju (vidi Duškov životopis u prošlom dvobroju ZP-a), da bi 1983. postao redoviti profesor slikanja na istom odjelu gdje će sada biti prezentacija.
Dvorana se dobrano ispunila Duškovim prijateljima i poštovateljima.
Na štafelaju lijevo ispred publike, bilo je izloženo posljednje Duškovo djelo, Raspeti Krist u tušu. Bogdan Malešević je rekao da u Duškovoj Teoriji umjetnosti, koja se očekuje u ožujku, ili travnju, raspeti i napušteni Krist igra bitnu logu. Bogdan je najavio restrospektivnu izložbu Duškove supruge Maje u Zagrebu, u svibnju, kao i prezentaciju Teorije umjetnosti na 2. Duškovom danu, oko 19. lipnja, možda u Splitu.

Posebna zanimljivost večeri bio je Duškov glas s audio vrpce, na koje je on posljednjih godina života izgovarao svoje misli o umjetnosti, religiji, društvu…, među kojima su posebno ganutljive one o raspetome Isusu. Čula se Duškova meditacija o umjetnosti kao “svjetlu od svjetla”.

Kipar Josip Poljan, djelitelj najintimnijih trenutaka s Duškom tijekom nekoliko desetljeća života i stvaranja na Šalati, dočarao je Duškov lik s toplinom u glasu, dok je po sudu prisutnih, govor prof. Stanka Špoljarića, kustosa Umjetničkog paviljona, bio takav da se rijetko čuje o jednom umjetniku. I Duškov učenik Svebor Vidmar izvrsno je dočarao osobitu i genijalnu likovnu pedagogiju svojeg profesora, pedagogiju čije se postavke otkrivaju i u Duškovoj Teoriji umjetnosti. Sljedeći govornik, grafičar Zdravko Tišljar, bio je roliko iznenađen duhovnom razinom svjedočenja prethodnih govornika, da je zamolio publiku neka na tome ostane, jer njegova tema, Duškov i njegov časopis LL, predstavljao je neugodnu akciju, ne samo kontemplaciju…
Evo govora prof. Špoljarića:

Govor prof. Stanka Špoljarića, kustosa zagrebačkog Umjetničkog paviljona, na prezentaciji likovne monografije Dušan Malešević (s kojom je izašla parelelno, u istom grafičkom stilu, i monografija njegove supruge, Maje Dolenčić-Malešević, a čiji je autor sam Špoljarić)

Duškovo djelo znam s izložbi, iz ateliera, s reprodukcija...osjećamo impresivnost djela, osjećamo tragove faza, utkanost subjekta i uvjerenja u umjetničko djelo, prepoznajemo kreativni naboj koji traje već desetljećima, koji ima svoje uspone i padove, svoje sumnje, razumljive sumnje, majstor traganja za ljepotom, traganja za smislom. Djelo Duška Maleševića intrigantno je i složeno, i mogu reći da sam ga upamtio još kao student na prvim salonima u Umjetničkom paviljonu, trećem, petom, osmom, koji su već bili. Na Salonima, koji su bili istinski odraz hrvatske likovne scene, one raznolikosti u kojima su kreativne tendence bile dominantne u nekom slijedu figuracije i apstrakcije, kao što u umjetnosti često bude, - uhvatio sam tu njegovu figuraciju, koja je bila daleko više od teme, daleko više od uprizorenja, nosila je sveopću sadržajnost, i kao jedno mlađahno shvaćanje umjetnosti, postavljala pitanja o egzistencionalnom, esencijalnom.
Osjetio sam zapravo da u tom slikarstvu, ne slučajno odabranih tema, gdje su i aktovi i lutke bile dostatne, rekao bih, da ponesu sveukupnost i slojevitost života, da u njih budu utkane tjeskobe vremena i otuđenja, - negdje uvijek tu klicu upućenosti u transcendentalno. Ovaj zvučni izvadak Dušana Maleševića koji govori o svijetlu (radi se o Duškovim mislima koje je on govorio u diktafon, a na prezentaciji monografije je jedan takav slijed misli, o «umjetnosti kao svjetlu od svjetla», pušten s vrpce da se čuje; opas.) potaknuo me da se prisjetim onih čudesnih riječi iz proslova Ivanovog evanđelja: «...i svjetlo svijetli u tami, i tama ga ne obuze», - u jednom slikarstvu koje je zagasito, zatvoreno, tamno, jedno slikarstvo u kojem boja svjetla tek probija, jer postoji ta gustoća, koprena jednog taloga, neke posebne ljudskosti - taj trag svjetla zapravo dominira. To svjetlo je sukus slikarstva, to svjetlo je jedan vid sakralnosti i bez tematike kršćanske ikonografije. To svjetlo, zapravo je ta sažetost u tragu, u gotovo jednoj usitnjenoj partikuli, nadilazi sav taj prostor, te kasnije rastočene figure, to ulaženje ispod svih onih ljudskih razina, padova, jedno razumijevanje. Ta ljudskost koja biva posrnula, ta tjeskoba koja je slikarski izvanredno prepoznata, nosi klicu optimizma.
Ti njegovi pejsaži, komorni, fini, osjećajni, senzibilni, također zatamnjene game, pokazuju tragove svjetla, o tim tragovima svjedoči univerzalni prostor. Sve su to određeni zemljopisni isječci, dakako, ali u toj svojoj ekspresiji govore o veličajnosti prirode, zapravo o veličajnosti duše, kao što i sve te Duškove figure govore.
Kada smo u Sveborovoj galeriji (galeriji Vladimir Filakovac u Dubravi; opas.) pred nekih pola godine gledali ove figure u toj rastočenoj tjelesnosti nagrižene epiderme, ali epiderme koja je čekala svoju preobrazbu, jedne metafore tjelesnoga, koja je ulazila u tvarnost, koja je ulazila u jedno gotovo, neobičnog izraza, senzualiziranje stanja anatomskog, ljudskog - to je oplošje nosilo puninu doživljajnosti i promišljaja jedne izuzetno iskrene umjetnosti.
Dušan Malešević nije bilo slikar trendova, njega nisu zanimale teoretske drame, nije ga zanimalo što likovna scena uči oko sebe, iako je itekako bio svjedok vremena. Ali, dakako, likovni trendovi ne moraju uvijek odražavati ukupnost jednog vremena i trenutka, i trajanja, trenutka upisanog u trajanje, trajanja upisanog u vječnost. Zapravo je to (Duškovo) slikarstvo, tako stvarano, da ima jednu poetsku iskru, ali i jednu neprekidnu dramatiku, jednu potresnost, koja vas jednostavno mora zaokupiti.
Kad sam jednom u atelieru s Bogdanom listao slike, izašao sam iz ateliera lelujajući ulicom, jer jednostavno ne možete da vas ovo slikarstvo ne odvede do onog pitanja samom sebi, što ste, zašto ste, kuda zapravo sve to vodi, koji je zapravo smisao spominjanja transcendentalnoga kojeg sam osjetio promatrajući te slike na Zagrebačkim salonima. Naime kad gledamo Salone, sto, dvjesto slika, košmar različitosti, gotovo da ostanemo hladni. Nitko to ne može podnijeti, jer prelazite iz poetike u poetiku. Ako vas neko djelo zaokupi, znači da je izuzetno snažno, da nadilazi, ne prosjek, radi se često o visokim likovnim razinama - nego nadilazi likovnu materijalnost, osvaja duhovnost koja biva stalna preokupacija Duška Maleševića. Malo je paradoksalno, konačno jedan raspeti Krist o tome govori (posljednje Duškovo djelo, Raspeti Krist u tušu, nabačen kada je autor slabo vidio, crtež koji je izložen na štafelaju prigodom prezentacije monografije u Školi za primijenjenu umjetnost i dizajn; opas.), izabrao je teme koje bole, koje nam postavljaju stalna pitanja, koja su toliko prepunjena upitnošću, da progovori o ljepoti i smislu.
Bilo mi je veliko zadovoljstvo raditi na monografiji njegove supruge Maje i već sam si razmišljao koji su zapravo to dodiri, kako su našli smisao? Maja je eterična, lagana, Maja je u jednoj poetskoj liniji, njezini likovi gotovo da se uzdižu od tla. Duškovi su uronjeni u kal, u to zemno, a zapravo težnja za ljepotom i smislom duboko, duboko je prožela i jedno, i drugo djelo. Mislim da nemamo druge analize, da ne znamo da se radi o supružnicima, da se radi o ljudskom, slikarskom radu, jednom preplitanju umjetnosti, likovnosti. Radi se o jednoj istoj razini htijenja, da se shvati koja je uloga umjetnosti. Maja i Dušan sjajno potvrđuju onu prekrasnu rečenicu pape Ivana Pavla II. iz njegovog Pisma umjetnicima, prije gotovo deset godina, kada je rekao, «umjetnici su su-stvaratelji svijeta». Rečenica koja vas gotovo zbuni, je li moguće da postoje osobe koje darom svoga darovanoga talenta uspijevaju, ne samo da mijenjaju svijet, ne samo da mijenjaju sebe, ne samo da mijenjaju nas. Radi toga ja sam izuzeto počašćen, što sam kao dio ovog večerašnjeg druženja imao prilike sudjelovati u rasvjetljavanju opusa ovih divnih ljudi, velikih umjetnika, umjetnosti koje imaju i atraktivnost prvoga pogleda, a zapravo, razmišljajući, imaju tu slojevitu sadržajnost, tu mogućnost da djelo otkrivate, da vidite kako umjetnik i čovjek iskreno stvara, kada se radi o autentičnosti djela, kad je umjetnik odraz svoga vremena, a da tako urasta u univerzalnost. Hvala lijepo.