Život žene – retrospektivna izložba M. D. Maje u galeriji Ulrich (od 13. do 29. travnja 2011.)

U rasponu koji obuhvaća Cvjetnicu, Veliki tjedan, Uskrs 2011. Maja Dolenčić-Malešević imala je zapravo drugi dio svoje Retrospektive (50 godina stvaralaštva), u galeriji Ulrich, ako se uzme da se prvi dio odigrao svibnja 2010. u galeriji Vladimir Filakovac (Dubrava), s time da je pisac predgovora i govornik na otvaranju i ovog puta, naravno, bio gospodin Stanko Špoljarić, autor velike monografije o Maji.
Ako je prvi dio Retrospektive u Filakovcu obuhvatio pedesetgodišnje slikarstvo većinom slika na platnu, ovaj drugi dio zahvatio je isti period vremena u tehnikama crteža, ponajviše, počev od osamdesetih do danas – pastela, a pod naslovom kojeg je predložila sama autorica: Život žene.
Maja je tako s ove dvije retrospektivne izložbe u Zagrebu, a nakon što je dobila svoju veliku monografiju, postigla, uz pomoć ključne kritičarske, valorizatorske figure u Hrvatskoj likovnoj umjetnosti, Stanka Špoljarića – da njezin slikarski opus bude sistematiziran, sagledan u cjelini, i promeditiran, jednom riječju spašen – uprkos očigledne apokalipse, medijske, državne, kulturalne, sveopće-društvene.
Zapravo, svakako je bilo jasno da to veliko što su posjetitelji mogli doživjeti i osjetiti na spomenutim (i ne spomenutim) javnim događajima – skoro kao i da medijski nije bilo zahvaćeno u adekvatnom smislu (radi se ipak o velikoj Hrvatskoj slikarici sa statusom zaslužne umjetnice), ali da uprkos toga po svemu živi u ozračju nevidljivog Panteona umjetnika, kojeg je osjećao još Baudelaire, a sada su potvrdili i drugi, kao primjerice povjesničar umjetnosti Predrag Goll, zapisavši u knjigu dojmova nakon pogledane izložbe u Ulrichu:
“Kolegice Majo!
Vaša izložba djelo je slikara sa ‘imenom i prezimenom’ što je u ovo naše vrijeme postala rijetkost, da ne kažem - grijeh. Čestitam.
Predrag Goll.”

Jest da je u nekom “terminu za kulturu” na Hrvatskoj televiziji gđa Sanja Šegedin-Miriovsky donjela vijest-reportažu s izložbe – ali to je sve, i nalik je nekoj izlici, da ljudi vide kako imamo medije (koji se osvržu na ovakve izložbe, iako je jasno da je za kulturu demokracija doista demonkracija) i kao da Hrvatska umjetnost nije smrtno progonjena kao sama istinska preostala Crkva (ostatak Crkve vrlo je nalik ostatku Umjetnosti).
No, kao da su “mediji” i javnost potrebnoi. Maja ima svoje poklonike, bez medija. U knjizi dojmova čitamo od dra Ljubomira Radovančevića: ”Pozdravljam konačno svestrano, retrospektivno ponovno pojavljivanje u likovnoj stvarnosti velike slikarice M. D. M. s izvrsnim crtežima, pastelima s romantičnim senzibilnim naslovima.
Želim daljnje uspjehe, čestitam, s poštovanjem,
Dr. Ljubomir Radovančević.
19. 4. 2011.”

Ili kipara Zlatka Čulara:

”Danas je rijetko da se zadržavaš kod slike, kod tebe je to uspjelo.”

Ili: “Slike su prelijepe, tihe, sjetne. Kao da čitam Prousta – U potrazi za izgubljenim vremenom. U svakom slučaju čestitke Maji…

Sam sam na otvorenju izložbe doživio od nekih ljudi izrazito oduševljenje, ostali su “bez daha”, zapravo prepoznavanje duhovne stvarnosti koja zrači iz pastela i crteža, kao kod susjede Marije Krišto, gđe Ruskinje, Ljubov Novoselić…
Izložba je nastala vrlo jednostavno, u kuću-atelier na šalati došao je Stanko Špoljarić i birao tridesetak crteža-pastela u rasponu od pedesetak godina, koji svjedoče doista na bilo koji način Život žene. “Bit će to izložba-bombon”, izrazio se slikovito, listajući crteže u mapi. I potom je sam postavio izložbu u lijepoj galeriji u središtu grada (početak Frankopanske).

Syndicate content