Jedan umjetnik u žrvnju politike – kao žrtva politike

(Predgovor za knjigu Demo(n)kracija Duška Maleševića)

Bogdan Malešević

“Maja, nisam izdao HDZ.”

Već smo bili zapazili u predgovoru za Teoriju umjetnosti Duška Maleševića da je struktura njegova djela trojstvena, to jest da se sastoji od slikarskog djela – teorije umjetnosti – meditacije o društvu (politici). U Dušku se dakle susreću osobe koje je on doista živio: akademski slikar (umjetnik) – profesor teorije umjetnosti – političar (su-utemeljitelj HDZ-a 1989., poslije dopredsjednik grada Zagreba i aktivni sudionik u stvaranju Hrvatske).

Ako je tako (a tako jest), onda pojava ove knjige Demo(n)kracija (Smrt demokracije), krajem 2011., nakon što je 2010. u Biblioteci jednog slikara tiskana Teorija umjetnosti, a 2009. Duškova likovna monografija – predstavlja završetak hommagea 2008. preminulom Dušku i trodjelnoj strukturi njegova djela, tri godine nakon smrti.

Prije nego što objasnimo od čega je ta knjiga sastavljena, izrecimo neka uvodna razmišljama iz aspekta predizbornog amoka koji se upravo sada, u drugoj polovici listopada 2011. počinje zahuktavati u Hrvatskoj (HDZ – Kukuriku koalicija!, praćeno suđenjem Države HDZ-u i Sanaderu), a nakon što je Duško već 3 i pol godine tjelesno mrtav (iako itekako živ).

Ja, njegov sin, čuo sam danas od majke, u razgovoru tijekom prijepodneva, kako je Duško u bolnici, u danima neposredno pred smrt nekoliko puta ponovio njoj, supruzi:

“Maja, nisam izdao HDZ.”

Time je pokazao da ga je mučilo kako bi netko ikada mogao pomisliti da je on “izdao HDZ”. Iako je danas posve jasno (pa i iz duhovnosti ove knjige) da je HDZ izdao jednog od svojih utemeljitelja (donosimo na kraju knjige i pogovor teologa Ivice Jurjevića Duško barakaš, aludirajući na stvaranje HDZ-a u tzv. “baraci” na Jarunu) – Duška je do pred smrt pratila bojazan da ne bi ispalo kako je, nasuprot, on “izdao” HDZ. Ustvari, baš činjenica da je ta bojazan izašla van prvi puta u intimnom susretu sa suprugom neposredno pred smrt – dokazuje da Dušku nije bilo stalo što će misliti u “javnosti”, nego što doista jest, odnosno što Bog misli. Jer očito se radilo u dubinskom ispitu njegove savjesti, koji ispit, gle čuda, kao i kod Tina Ujevića, nije samo njegov osobni ispit, nego i ispit savjesti Hrvatske nacije. (Pomišljamo ne bez razloga i na nedavni govor Papin u HNK-u o savjesti.)

Danas, pogotovo za mene kao njegovog sina, i našu obitelj, užu, širu, naše pratitelje i štovatelje – tijek ove priče je sasvim jasan. On nije zamagljen, niti zbunjen, niti, kao što danas vele ljevičari, nije “siv” (kao da ne postoji crno i bijelo jasno razlučeno, nego je sve nejasno i preljevajuće-mutno).

Svodi se na sljedeće:

Duško nikada nije bio u politici1, sve do 1989. kada se na Istoku Europe zbila baršunasta revolucija, ili revolucija svijeća: dakle kada je u jednom danu u Rusiji iščezao komunizam. Duško je gledao što se zbiva, te mi je jednom pred televizorom bio rekao: “Bogdane, živiš u vremenu velikih događaja.” Osjećalo se da ti događaji zahvaćaju Hrvatsku. Duško je bio uzbuđen. Tada, ’89., nazvao ga je pjesnik Dubravko Horvatić, i rekao plamteći, glasa drhatava poput buktinje:
“Duško! Dođi danas u Društvo književnika. Večeras je naša večer.”

A čija je to večer bila?

Nitko nije znao. Bio je to plamen u dušama, a moja majka, ja, i toliki naši prijatelji, ni dan danas ne mislimo da se radilo o politici. Za nas, bio je to Duh Sveti: koji će rastopiti komunizam. Ali, bilo kako bilo, te večeri u Društvu hrvatskih književnika, sastali su se dr. Franjo Tuđman i ostali, među kojima i Duško. Dogovoreno je utemeljenje nove stranke, koja za nas nije bila stranka: bila je to razljevajuća plima hrvatskoga bitka, ontološki val, koji je pobjedonosno zahvaćao sve, dakle ono što je UDBa, kao direkcija “stvarajućeg globalnoga totalitarizma” nastojala ugasiti pola stoljeća.

Vrativši se kući, uznemireni Duško pitao je svoju suprugu Maju:

“Da li da uđem u politiku?”

Maja, koja se uvijek povlačila iz javnosti, iz pokreta vanjskoga ­svijeta, koja je, kako reče likovni kritičar Josip Depolo, “zatvorila vrata svojeg ateliera”, odgovorila je spontano i začuđujuće neposredno Dušku: “Uđi.”

I tako je počelo, a odvijalo se munjevito: baraka u Savskoj, stvaranje HDZ-a, prvi demokratski izbori, Duškova nadmoćna pobjeda u izbornoj jedinici, plamen koji je zahvatio Hrvatski narod, raspad Jugoslavije, pad komunizma, pobjeda HDZ-a, a potom...rat i krv.

15. siječnja 1992. (priznanje Hrvatske) Duško je zaplakao. Vidio sam ga još samo jednom da plače: dva dana prije smrti, lipnja 2008. kada je čuo da su mi Srbi pravoslavci, književnici, dodijelili književnu nagradu Miroslav Krleža za životno djelo.

I ove emocije, pune zanosa i patnje, sreće i tuge, trajale su do bitnog datuma, 5. kolovoza ’95., oslobađanja Knina. U tom razdoblju, između ’89. do ’96. zbivala se priča Duška “političara”, zbivao se njegov život umjetnika koji živi politiku. Sve što se zbilo poslije ’95., predstavljalo je razočaranje u progresiji, a poslije 2000. – križ, agoniju, mučeništvo, smrt. Među tim polovima pisana je Demo(n)kracija (Demokracija – Politika). Ustvari ona je pisana – nakon svega.

Syndicate content