Roza i Plave Infantkinje – Dnevnik o Matošu u paukovoj mreži

“Slušaj dobro što ti imam reći. Nikada, nikada, nas Isus neće odvojiti. Ako ja umrem prije tebe, ne vjeruj kako ću biti daleko od tvoje duše, nikada nećemo biti više ujedinjeni!”
Mala Terezija svojoj sestri Célini

“Ali ne vjerujte da me Plava brada ostavlja na miru. Muke koje nanosi mojem tijelu tako su velike, da ih vi sebi ne možete predstaviti pomoću božanskih utjeha kojima je podložena moja duša. Ali neka je uvijek blagoslovljen naš preslatki Isus, koji mi daje toliko puno snage, da se mogu smijati u lice onoj Nakazi.”
Otac Pio ocu Agustinu (1912.)

1. prosinca 2010.

Došao mi je danas u 10 sati Ivan kako bismo otišli susjedi Tei da fotografiramo maminu sliku Beatrice, što do sada nismo uspjeli. Susjeda Tea Tkalčević je doktorica, lječnica, i stanuje u Voćarskoj stotinjak metara niže, baš na mjestu gdje prestaje niz ateliera slikarâ i kiparâ, koji su se tu posložili otkako je pred više od sto godina biskup Bauer poklonio zemljište siromašnim umjetnicima.
Gđa Tea posjeduje u svojoj kući iznenađujuću kolekciju djela umjetnika-susjeda iz Voćarske. Tu su kiparska i slikarska djela (Ružić, Lesiak, Vuco, Jordan, itd.) među kojima i Beatrice moje majke. Osamdesetih godina je Tea to kupila. No u njezinoj kući su me čekala iznenađenja. Iznenadilo me da se ona družila s prijašnjom generacijom umjetnika koji su tu radili prije dolaska naše obitelji na Šalatu (1975.), tako je kao djevojčica bila ljubimica barda Mirka Račkog, koji joj je naslikao prekrasan portret, a zatim su tu bili Oton Postružnik, Vilko Gecan, Šime Perić, i ona generacija slikara i kipara. Poslije njih su došli Valerije Michielli, Poljan, Lesiak, no njih se već sjećam.
Najveće iznenađenje za mene je bilo kada smo Ivan i ja ušli u sobu na čijim zidovima vise mnoge umjetnine, ugledao sam Lutkicu mojeg oca Duška! Uzviknuo sam od iznenađenja, i odmah upitao što je to, nisam znao za postojanje te Lutkice!
Ivan koji se popeo na stolicu da skine sliku, pročitao je s njezina dna godinu 1982. Dakle, otac Duško je tu Lutkicu naslikao početkom osamdesetih, kada i poznatu Lutkicu sa satom. Nisam imao pojma da ona postoji, dakle veliko iznenađenje. Potom sam još vidio jednu očevu monotipiju (grafiku) i jedan mamim jedrenjak u akvarelu kojeg je naslikala za Titov brod Galeb.
No, Lutkicu sam želio da Ivan svakako fotografira, jer je to vrlo važno. Vidio sam u gornjem lijevom uglu crni pravokutnik, osvjetljeni stol, a haljina Lutkice je roza.
Sada se dapače može reći i da se ne radi o “lutkici”, budući su oči žive, i sjaje na onaj poznati Duškovski način. Radi se o dje-vojčici, iako je zovemo “lutkicom”. Na nekim Duškovim slikama su doista igračke-lutke, kao u Lutki s crvenom igračkom iz 1962., ali na Voznom redu, Lutki sa satom, i ovoj Lutki s roza haljinicom iz 1982. su zapravo male djevojčice, ma koliko mi govorili “lutke”.
Drugim riječima, kao kod Velazquezovih Infantkinja, to su male princeze, žive, ma koliko izgledale lutkasto. Kao kad neku lijepu djevojčicu, ili mladu djevojku, nazovemo od milja “lutkom”.
Kada sam u Teinoj sobi osmotrio ovu Duškovu “Infantkinju”, odmah mi je progovorila roza haljinicom, jer sam dobro pamtio da Lutka sa satom iz po prilici istog razdoblja ima plavu haljinicu. Doslovce kao kod dvije Infantkinje u Velazqueza, u Kunsthistorisches museumu u Beču: jedna ima plavu, druga rozu haljinicu.
Veljače ove godine sam bio u Kunsthistorisches museumu i vidio Infantkinje. Pedeset godina prije, tu, na istom mjestu, je bio moj mladi otac sa suprugom Majom. Maja je u Beču imala rodbine. I njezina je baka Julijana Šušković bila plemkinja koja je živjela u plemićkom kvartu Beča. Nitko nije znao odakle Dušku njegove lutke, i nitko nikada nije spominjao posjet Beču 1960. To je bila i ostala tajna.
Ali ako je Duško ove dvije lutke, ružičastu i plavu, naslikao ‘82., po doseljenju u Voćarsku (u isto vrijeme kada je slikao i svoje užasne Krikove!), one prve lutke, među kojima i Anu Frank, naslikao je dvadesetak godina prije, dakle neposredno nakon Beča.
Osim Ane Frank, koja je slika straha i užasa, najveći misterij predstavlja Djevojčica u Bijelom, ili Vozni red, kojoj je odmah po doseljenju u kuću na Šalati nađeno središnje mjesto u lijepoj sobi s klavirom.
Što je Djevojčica u bijelom, mogao sam shvatiti tek kada sam imao mističko iskustvo u Hotelu Westin, zapravo nutarnju lokuciju, gdje sam čuo glas Male Terezije iz Lisieuxa (vidi u ZP-u br. 49). Budući da upravo počinjem slaviti deset godina od predstave Mala Terezija, mogu slobodno zaključiti kako spomenute slikarske Djevojčice na slikama mojeg oca imaju značenje ženske Mudrosti utjelovljenje u svetici iz Lisieuxa, i da strašna paralelnost, ili istodobnost paklenih scena na slikama mojeg oca s tišinom Infantkinja – ukazuje na čudesnu svezu Patnje (Križa) i rajskoga mira u duši svetice iz Lisieuxa.

Syndicate content