Retrospektivna izložbua Šutnja Tatjane Malešević u galeriji Vladimir Filakovac

14. siječnja 2019. u galeriji Vladimir Filakovac je otvorena retrospektivna izložba Tatjane Malešević, s devedeset njezinih radova od početaka osamdesetih do 2015., koje je izabrao prof. Stanko Špoljarić a postavio Svebor Vidmar na dva kata, gore i dolje i u tri prostora.

Video sa otvaranja izložbe - 1 dio.
Video sa otvaranja izložbe - 2 dio.

Radilo se o prekrasnom doživljaju punom ljubavi, kojem su nazočili sada devedesetgodišnji Tanjin profesor s Likovne akadamije Đuro Seder, zatim drugi Tanjin profesor, Zdravko Tišljar, prof. Marcela Munger – Marko Stanić, ravnatelj ZUH-a, dr. Vlado Vladić, Tanjina nekdašnja kolegica Tamara Ukrainčik,...i drugi prijatelji i čitatelji ZP-a. Na kraju je Svebor nazočne pozvao da se okrenu Tanjinom Autoportretu s gitarom u dnu dvorane – kako bi u takvom stavu poslušali njezinu šansonu Biti – ili ne biti s CD-a. Na kraju je mikrofonu pristupio ganuti prof. Tišljar s buketom tulipana za Tanjinu mamu...
Tanjina mama je izložbu pogledala dva dana prije, u subotu...

****

Stanko Špoljarić

Glasna šutnja Tatjane Malešević

Slikarski opus Tanje Malešević razvijao se u obiteljskom umjetničkom okružju, stvaranju roditelja akademskih slikara Duška i Maje. Tanjin talent, zanos, zasigurno su imali dodatni poticaj u domu gdje je slikarstvo bila svakodnevna tema, u kojem je pratila nastajanje slika njoj dragih osoba i afirmiranih umjetnika. Mogle su se te poetike u određenoj mjeri mogle i razlikovati od Tanjinih pogleda na fenomen slike, no stvaralačka iskra bila je identična, a dubina sadržajnih poruka vrlo bliska. Odmaci u tretmanu forme mogu biti i znatni (ali se u određenom periodu i dodiruju) no važniji je taj unutrašnji naboj u sintezi dramatskog i lirskog, manje ili više vidljivim, no uvijek prisutnim. I u primjerima složenijih ikonografskih zasada, i motiva „lepršavije“ motivike. Ali i neosporna je činjenica da je Tanja Malešević vremenom izgradila svoj umjetnički izraz.
Tanjin stvaralački put može se podijeliti na nekoliko dionica i tematskih cjelina, s rasponima od figurativnog do praga apstraktnog. Zaokruženih u koncentratu vremena, ali i tema uprisutnjenih u ranijim i kasnijim godinama opusa. Primjerice tako su portreti, Tanjin česti motivski interes i ne previše čvrsto definiran određenim godinama. Većina ih nosi realističnu potku, kao osnovu za provedbu slikarske vještine, ali i otvorene crtačko/slikarskoj interpretaciji kojom Tanja prenosi svoj osobni doživljaj. Portret kao vid figurativnog Tanja gradi na nekoliko razina. Privukli su je i likovi svetaca, čije portretne crte i ne znamo, ali im je Tanja ozračjem duhovnog dala i portretnost. Postoje i „klasični“ portreti kod kojih je i ostvarena ravnoteža fizičke sličnosti i naznake psihološkog, uvjerljivo slikarski razrađeni. Zanimljiv je i niz Tanjinih autoportreta. Od mladenačkih do onih obogaćenih ljudskim i umjetničkim iskustvom. S mnogo šarma i unašanjem psihogramskog oblikovani su autoportreti likovne izražajnosti i iskrenosti pristupa, karakteristike postojane u svim Tanjinim slikarskim fazama. Portretni segment izložbe ima zanimljivu, i pomalo neuobičajenu sastavnicu, Tanjine portrete, slikarska ostvarenja njenih roditelja umjetnika. I nije potrebno navoditi da uz dojmljivost slikarske izvedbe nose još jednu notu – žar i treptaj emotivnog.

Kao svojevrsni dug klasičnom u obrazovanju na akademiji pejzaži su i vedute, kojih je ljepotu Tanja Malešević posvojila i izvan drugih stilom omeđenih cjelina. Postoje i motivi njoj posebno dragi, poput onih Vrbnika, ali i drugi odmjerene likovne atraktivnosti, s težištem na ugođajnosti scene, promišljeni slikarskom mjerom poetskog realizma. Kolorističkim uzdignućem i blagošću svjetlosnih pomaka, različitim stupnjem opisnosti odabrani prizori na kreativan način prožimaju konkretnost izgleda i promijenjivu zbilju likovne igre. Od slika pravilnog reda i ritma, „egzaktno“ položenih pojaseva mora, tla, raslinja, zdanja, neba do pejzažnih „nakupina“ okruženih bjelinom ploha, satkanih vibratnim partijama, gdje je motiv ponuđen i licem i naličjem. Od discipline do slobode u tvorbi slikarskog tkiva opredmećenog kroz koji krajolik i vedute. Viđenih u širini prostranstva i „zumiranih“ na suženi kadar izgleda, oplemenjenog blistavošću boje.
Zastanci pred cvjetnom raskoši proizlaze i iz opčaranosti ljepotom i likovnom intrigantnošću motiva, istovremeno jednostavnom i složenom, uhvaćenom u trenutku trajanja i usmjerenom ka vječnosti. Tanja u cvijeću ne vidi samo savršenstvo stvorenog već i osmjeh poruke. Produbljuje ljepotu i izdašnom bujnošću florealne topografije i svih suptilnih niti prizora, s težnjom da zavodljivost motiva ne zasjeni umjetničku istinitost. A buketi i cvjetni citati dovedeni su do svečanosti u slikama likovno različite dramaturgije, od preciznog navođena latica do scena euforičnog povezivanja cvjetnih vrsta.
Već za studija na zagrebačkoj likovnoj akademiji, ili neposredno poslije njega, nastao je niz velikih crteža i krokija s uhvaćenim „raspoloženjem“ ruke, srca i oka, figurativne razigranosti s dinamičnim odnosom linija i mrlja, u vrijednostima akromatskog crnog i sivog, s akcentima i utišanim plohama bijelog. Portreti i aktovi ekspresionističkom pokrenutošću i potrebitom deformacijom odražavaju stanja i raspoloženja, s jedne strane tjeskobe i otuđenja ljudskosti, a s druge putenost senzualnog. Sigurno vođenim linijama, a i neposrednošću geste formirani su čitki crtački prepleti sa slutnjom volumena i linijama osvajanja dubine prostora. U usvojenosti rukopisa kojim je Tanja već zarana pokazala svoj umjetnički nerv.
Od crtačkog do slikarskog i nije dalek put. Odnosno u Tanjinim ostvarenjima razvedene spiralnosti (i krivulja u širem smislu) linija očitava se slikarska gustoća, a u strukturi slikarskih kompozicija osjeća se raster linija. U dva ciklusa istinske umjetničke zrelosti Tanja je oblicima asocijativnog karaktera udaljila od doslovnosti predmetnog otvarajući mogućnosti različitog isčitavanja. Svaki od ciklusa zokružen je simboličnošću broja od četrdeset radova. Prvi s prevladavajućom smeđom gamom, a drugi otvoren bogatom kromatskom repertoaru. Slike su to skladane strujanjem oblika, i svjesno ili podsvjesno u rasporedu su bliske organizaciji glazbenog djela. Nimalo čudno jer Tanja je živjela glazbu te su tempa primjerice larga i alegra vizualizirana u bioritmu slika. I u njenoj ritmičnosti i zvučnosti boje. Ostvarenja maštovitih u preobrazbi oblika, zbijenih i oslobođenih u plodnosti slikarskog polja, harmoničnih i povremeno prepuštenih kontroliranom slučaju. Tenzije slikarske površine stvaraju se kako levitacijom oblika tako nosivim kotama kompozicije, često i labirintične tajnovitosti. Oblici su i lozinke razumjevanja i dio gradivnih koridora slike, u ostvarenjima nenametljive metaforične sadržajnosti. U varijacijama na temu govorljivih gradacija i gibljive opne, s međusobnom upućenošću formi preko obrisa i slikarskog saća, izrasle su slike i izvjesne ornamentalnosti i uzbudljivosti sraza, kako u nalaženju dinamike tonskog , tako i kriku palete.

Spomenuti ciklusi nisu navedeni po strogom kronološkom redu, po slijedu uobičajnog odnosa figuracije i apstrakcije. Tanju nije zanimalo praćenje neke makar i uspješne formule. Bila je umjetnica promišljaja i instinkta. Kada je ideja sazrela, gotovo spontano, sukladno i njezinom temperamentu, ranjivosti i umjetničkim vizijama dogodila se žetva. Koju ovom izložbom sabiremo. Ili bolje rečeno počinjemo sabirati. Tanja nažalost više nije među nama. U godinama kada je još mogla mnogo toga dati zatvorio se njen životni i umjetnički krug. Ali djela i dalje žive. I ne samo kao sjećanje već i kao dar zavidnih umjetničkih vrijednosti. Ostvarenja dakako samostalna i samosvojna. Ali i neraskidivo utkana u obiteljsko umjetničko biće.

Syndicate content